Piše: Branko Milanović
Pre nekoliko godina, tokom večere sa japanskim prijateljem, pomenuo sam da nikada nisam razumeo logiku japanskog napada na Sjedinjene Američke Države. Ako ništa drugo, mislio sam, bilo bi lakše, a možda i isplativije, da je Japan napao Sovjetski Savez, kao što su to očekivali Džejms Bernam i mnogi drugi krajem 1941. godine. Moj japanski prijatelj me je tada uputio na knjigu „Nomonhan, 1939: Pobeda Crvene armije koja je odredila tok Drugog svetskog rata“, a koju je napisao američki vojni istoričar Stjuart D. Goldman i objavio američki Naval Institute.
Knjiga govori o dve važne bitke koje su se vodile 1938. i 1939. godine između Sovjetskog Saveza i Japanskog carstva (odnosno njegove Kvantunške armije koja je kontrolisala Mandžukuo, marionetsku državu koju je Japan 1932. stvorio u Mandžuriji). Te dve bitke poznate su po mestima gde su se odigrale: Čangkufeng (ili Bitka kod jezera Hasan) i Nomonhan (ili Bitka na Halhin Golu), oba na granici između Mandžukuoa i Mongolije, koja je tada bila u vojnom i političkom savezu sa SSSR-om.
Tri poglavlja Goldmanove knjige posvećena su vojnoj analizi i političko-vojnim odlukama u vezi s ovim bitkama, koje je Goldman godinama proučavao uglavnom koristeći arhiv Glavnog štaba Japanske carske vojske i memoare ključnih učesnika, a u manjoj meri iz vojne arhive u Moskvi.
U oba sukoba, formalno gledano, spor je bio u različitom tumačenju razgraničenja između japanske i sovjetske strane, što je u stvarnosti bio samo izgovor za neprijateljstvo. Pravi razlozi bili su međusobna politička nekompatibilnost, sumnjičavost i „ispipavanje“ druge strane kako bi se proverila snaga protivnika.
Oba sukoba započela su napadom Kvantunške armije, koja je delovala uglavnom samostalno. Goldman govori o japanskoj tradiciji „pravedne vojne neposlušnosti“ (gekokujo, „vladanje odozdo“), po kojoj je Kvantunška armija bila poznata, a koja je često dovodila štab Carske armije i japansku vladu pred svršen čin. U oba sukoba, Sovjeti su izašli kao pobednici.
Branko Milanović: Antikolonijalizam i pravo na istoriju – Pouke i zaostavština Franca Fanona
Bitka kod Nomonhana nije bila mali sukob: trajala je četiri meseca (od maja do avgusta 1939) i odnela je između trideset i pedeset hiljada žrtava (poginulih i ranjenih), približno podjednako na strani snaga Japana i snaga SSSR-a i Mongolije. (U taj broj, međutim, nisu uračunati regrutovani Kinezi, odnosno mandžurski vojnici, čije žrtve su Japanci „zaboravili“ da zabeleže.)
Najvažniji deo Goldmanove knjige nije opis samih vojnih operacija (iako bi neki ljubitelji ratne istorije mogli uživati i u tom delu), već politička reinterpretacija savezništava u Drugom svetskom ratu, delimično uslovljenih upravo ishodom ove dve bitke.
Postoje dve ključne reinterpretacije koje Goldman navodi.
Prva tačka se tiče sovjetske strategije u Evropi. Bilo da je reč o savezu sa Anglo-Francuzima ili sa nacističkom Nemačkom, ona se ne može posmatrati isključivo u evropskom kontekstu. Sovjetski Savez je bio suočen sa dva neprijatelja na suprotnim krajevima zemlje: sa nacističkom Nemačkom na zapadu, s kojom nije imao zajedničku granicu, i sa Japanom na istoku, sa kojim jeste. I Nemačka i Japan su bili sovjetski ideološki neprijatelji i geostrateški konkurenti. Dakle, ono što se dešavalo na istoku zemlje uticalo je na ono što se dešavalo na zapadu, a najviše na Staljinovu odluku da sa nacistima u avgustu 1939. godine potpiše pakt o nenapadanju.
Druga tačka tiče se japanske odluke da napadne SAD – što je bio razlog zbog kog mi je prijatelj i preporučio da pročitam Goldmanovu knjigu.
Tačka broj 1: Kao što znamo, Staljin je istovremeno pregovarao sa Britanijom i Francuskom s jedne, i sa Nemačkom s druge strane. Standardno objašnjenje je da su i zapadne sile i SSSR pokušavali da usmere nemački napad na onu drugu stranu. Staljin je potpisivanjem pakta s Hitlerom usmerio nemački napad ka zapadnim silama, izbegao rat s Nemačkom 1939. godine, dobio delove Istočne Evrope u okviru sporazuma, i tako – strateški gledano – doneo ispravnu odluku. Goldman se slaže s tom ocenom, ali dodaje i azijsku komponentu.
Naime, članice Antikominternskog pakta, Nemačka, Japan i Italija, imale su različite ciljeve. Japan je želeo da se Nemačka obaveže na rat protiv SSSR-a ukoliko Japan uđe u rat s Moskvom, ali Hitler tada (1939) nije bio zainteresovan za taj rat i nije želeo da pristane na ovu obavezu. Ali da je Staljin tada sklopio savez sa zapadnim silama, tvrdi Goldman, ništa ne bi sprečilo Hitlera da obeća pomoć Japanu – jer bi SSSR tim savezom već bio angažovan protiv Nemačke.
Ali, kada je sklopio pakt sa Nemačkom, Staljin je oslabio veze između Japana i Nemačke, i stoga više nije morao da strahuje od rata ne samo na zapadu zemlje (što je standardno objašnjenje), već i na istoku, jer Japan ne bi napao SSSR bez garancije nemačke podrške (što je Goldmanov dodatak).
Potpisivanje sporazuma Ribentrop-Molotov, septembar 1939.
Možda je najbolje da citiramo samog Goldmana:
„Logika nalaže da bi Staljin, u slučaju da je u tom trenutku izabrao antifašistički savez sa zapadnim demokratijama, preuzeo preveliki rizik rata protiv Nemačke. Čak i ako do velikog sovjetsko-nemačkog rata tada ne bi došlo, Crvena armija bi morala da bude koncentrisana na zapadu zemlje. To bi gurnulo Nemačku u savez sa Japanom i moglo bi ohrabriti Japance da započnu napad na ranjivi sovjetski istočni front. Opasnost od rata na dva fronta morala je biti izbegnuta.“
Naravno, sve se to razmatra iz perspektive avgusta 1939. godine. Ova kalkulacija se urušila u junu 1941, ali se nije pokazala potpuno pogrešnom, jer Japan nikada nije napao SSSR.
Umesto toga, Japan je napao Sjedinjene Države. I tu dolazimo do Goldmanove geopolitičke tačke broj 2.
Dva poraza koje je Japan pretrpeo u ograničenom sukobu sa SSSR-om doveli su do većeg uvažavanja snage Crvene armije od strane japanske vojske (iako je Vrhovna komanda armije u početku imala veoma nisko mišljenje o njoj), zatim do smanjenja političkog značaja Kvantunške armije (koja je bila „nepokorna“ i najratobornija prema „Rusima“), kao i do pojačanog japanskog fokusa na osvajanje Kine i poraz Čan Kaj Šeka.
Trijumf antikineske opcije na predsedničkim izborima na Tajvanu
Ovo je, prema Goldmanu, značilo da je Japan morao da krene „na jug“, a ne „na sever“. To je podrazumevalo osvajanje evropskih kolonija u Aziji koje su pripadale zemljama već poraženim od strane Nemačke (francuska Indokina i holandska Indonezija), ili onim koje su bile u smrtnoj borbi s nacistima i nesposobne da brane svoje azijske posede (Velika Britanija). U sudbonosnoj odluci, Japan napada južnu Indoneziju.
Taj potez je izazvao embargo na naftu od strane SAD-a, što je trebalo da parališe japansku ratnu mašineriju za nekoliko meseci. To je, pak, učinilo da dalji japanski napadi i zauzimanje indonežanskih naftnih polja, kao i napad na SAD, deluju kao razumni koraci.
Goldman ovaj malo poznati sukob između Japana i SSSR-a posmatra kao jedan od ključnih delova slagalice koju su dva režima morala da „reše“ između 1939. i 1941. godine. Sovjetsko-japanski sukob je dodatno učinio da Staljinov sporazum sa Hitlerom izgleda još povoljnije iz ugla Moskve, a sudbinski je preusmerio japanska osvajanja ka jugu. Možda Goldman ponekad preuveličava značaj Rata kod Nomonhana, ali ovaj sukob svakako zaslužuje mnogo više pažnje nego što mu politički istoričari obično daju.
Ovo je još važnije sada, kada rat u Evropi ima direktne posledice na geopolitiku u Aziji. Možda zato nije trebalo da nas iznenadi kada je pre nekoliko dana kineski ministar spoljnih poslova eksplicitno povezao ishod rata u Ukrajini sa situacijom u Istočnoj Aziji.
Izvor: Global Inequality and More 3.0
Prevod: RTS OKO
