Piše: Branko Milanović
Ne volim kada se Fanonova [ostavština] secka na komadiće“, rekla je Adamu Šacu, autoru Fanonove biografije naslovljene Pobunjenička klinika, Mari-Žan Manuelan, Fanonova dugogodišnja prijateljica i osoba kojoj je diktirao Prezrene na svetu. Šacova nova knjiga pokušava da ovog složenog čoveka, ikoničnu figuru jednog burnog doba, predstavi u svim njegovim inkarnacijama, ili barem većini njih.
Franc Omar Fanon (1925-1961) se još kao francuski srednjoškolac sa Martinika, nadahnut poezijom i verom u ideale slobode, jednakosti i bratstva, prijavio u Slobodne francuske snage i otišao u Francusku da se bori za njeno oslobađanje od nacista (dok, neki drže, lokalno stanovništvo i nije bilo naročito voljno da samo nešto preduzme po tom pitanju). Nakon rata studira psihijatriju u Lionu, a nakon što je diplomirao radi u nekoliko klinika širom Francuske. Rani je poštovalac „Negritude“ Leopolda Sengora (kulturno-političkog antikolonijalnog pokreta koji su 1930-ih godina osnovali crnački intelektualci iz Francuske i njenih kolonija), kao i poezije Emea Sezera, svog zemljaka s Martinika.
Tamnoputi mladić, energičan, ponosan, ali ujedno i skroman Crnac (iako je po majčinoj liniji, imao alzaško poreklo, što bi, kako špekuliše Šac, moglo objasniti njegovo ime), suočio se sa francuskim svakodnevnim rasizmom, otvorenom diskriminacijom i nadmenim paternalizmom („Ma vi tako dobro govorite francuski!“). Otprilike u to vreme, 1952, Fanon objavljuje knjigu Crna lica, bele maske.
Kao francuski lekar, 1953. godine prelazi u jednu kliniku u Alžiru (koji je u to vreme bio sastavni deo Francuske), gde ubrzo, umesto uobičajenih slučajeva psihičke traume i šizofrenije, susreće ljude čije su čitave porodice pobile francuske vojne snage ili alžirski borci; decu umešanu u ubistva doseljenika – potpuno apsurdno: ne apsurdno zbog neke neobjašnjive unutrašnje teskobe (angoisse), kao kod Kamijevog „Stranca“ (Kami je, uzgred, bio Francuz iz Alžira), već zbog slepe želje za osvetom. Apsurdno jer takvi postupci ne pomažu pokretu otpora, već pogađaju nevine. Fanonova bolnica postaje sklonište za borce novoformiranog FLN-a (Fronta nacionalnog oslobođenja), kako za one ranjene u borbi, tako i za one koji su psihički traumatizovani nasiljem, a koje Fanon i medicinski tim njegove klinike leče u tajnosti.
Korak po korak, Fanon prelazi put od rasno izazvane nelagode i privlačnosti polumističnog sveta „Negritude“ ka socijalizmu (iako Šac nikad ne kaže da li i u kojoj meri je Fanon bio pod uticajem Marksa ili Lenjina), pa dalje ka aktivnom angažmanu u pokretima Trećeg sveta, i to u zemlji čija je borba tada (zajedno sa vijetnamskom) predstavljala najvažnije bojno polje na kome se novi svet suočavao sa starim poretkom. Možda još više nego u Vijetnamu, u Alžiru su rasna, politička i društvena pitanja sredinom 20. veka bila najoštrije izražena. Ni prisustvo Francuza i Amerikanaca u Vijetnamu ne može se meriti sa brojem francuskih kolonista i njihovom ukorenjenošću u Alžiru. I, za razliku od Alžira, Vijetnam nije morao da se suoči sa protivrečnim zahtevima socijalizma i islama u izgradnji oslobođene države
https://youtu.be/Wd5Pz8KJeU4
Fanon se priključuje alžirskoj borbi za nezavisnost. Francuska policija je već na pragu da upadne u njegovu kliniku, a nakon što je gradska gerila uništena u francuskom desantu, on iz Alžira prelazi u Tunis, gde uspostavlja bliske kontakte sa vrhom FLN-a. Postaje de fakto ambasador FLN-a u Podsaharskoj Africi, koja se, kao i Alžir, nalazi u procesu dekolonizacije.
U Šacovom pregledu Fanonovih susreta u Africi pojavljuju se brojne poznate ličnosti tog doba: Patris Lumumba, Seku Ture, Modibo Keita, Holden Roberto (koji je već tada radio za CIA), Amilkar Kabral. Pad Lumumbe, koga je Fanon lično voleo, ali koga su čak i Alžirci na kraju ostavili na cedilu, potresno je opisan. Lumumba je bio istinski tragična figura čijem su sramnom ubistvu mnogi doprineli – neki aktivno, drugi ćutanjem.
Šac ovu plutarhovsku uzornu životnu priču predstavlja čitaocu vešto i sa osećajem za detalj, kao i sa svešću o Fanonovoj jedinstvenosti – kako u pogledu njegove ličnosti, tako i političkog prostora, žarišta novog sveta koji je pokušavao da izgradi. Šacov portret je privlačan: teško je ne zavoleti Fanona i njegove mnogostruke ličnosti. Kao i Če Gevara, bio je lekar ljudskih duša i lečio ih je ne samo u klinici, već i na bojištu i knjigama. Kao i drugi izuzetni revolucionari (vidi moje prikaze knjiga o Viktoru Seržu i Petru Kropotkinu), bio je čovek praksisa – nije čudo što su ga voleli i salonski revolucionari Sartrovog tipa. (Odnos između njih dvojice i Simon de Bovoar, uzgred, prilično je zanimljiv.)
Knjigu Prezreni na svetu pročitao sam kasnih 1970-ih u tadašnjem prevodu na srpskohrvatski. Još uvek imam tu knjigu i nedavno sam je konsultovao kada sam pisao o Fanonu prikazujući knjigu Pankadža Mišre Iz ruševina carstva , kao i u svom delu Globalna nejednakost.
Moj prvi problem sa Fanonom, kada sam ga čitao pre skoro pola veka, proisticao je iz tri izvora. Prvo, teško mi je bilo da prihvatim njegovo nekritičko veličanje nasilja, koje često dobija obrise slavljenja njegove „pročišćujuće prirode“ – što je karakteristično za fašističke mislioce 1920-ih. Iako su koreni tog nasilja u ova dva slučaja potpuno različiti – kod jednih je cilj učvršćivanje supremacije i njena materijalizacija, a kod drugih potvrda jednakosti i samoostvarenje kroz prevazilaženje svakodnevnog poniženja – svejedno mi je bilo uznemirujuće.
Drugi problem ležao je u Fanonovom proširivanju marksizma, odnosno projekta društvene emancipacije, van njegovog izvornog evrocentrizma. Nesumnjivo je da je marksizam – bar do trenutka kada je Marks počeo ozbiljnije da se bavi neevropskim društvima, a posebno do Lenjinovog „okretanja ka Istoku“ 1920-ih – bio u suštini evropocentrični projekat. U Istočnoj Evropi se marksizam posmatrao kao projekat modernizacije i dostizanja Zapada. Fanonov projekat išao je daleko izvan tog okvira. On je, istina, imao elemente socijalnog i ekonomskog oslobođenja (FLN je, na primer, uvodio oblike radničkog samoupravljanja), ali nas je primoravao da razmotrimo oblasti u kojima se činilo da su marksistička rešenja jasna – ali da ipak nekako ne funkcionišu: nošenje vela – treba ga ukinuti; brak koji uglavnom ugovaraju roditelji – čisti feudalizam; odvojene škole za devojčice i dečake – ukinuti ih odmah. Moja zapadna, kulturna marksistička matrica tada ne samo da nije u potpunosti to prihvatala, već uopšte nije razumevala probleme sa kojima su se Fanon i FLN suočavali u Alžiru. Rodna nejednakost, razne „čudne“ religije, ili, na primer, čudno odeveni engleski kraljevi i kraljice, meni je sve to izgledalo kao relikt istog, srednjovekovnog nasleđa. Nisam mogao da shvatim zašto su Fanon i FLN morali prema tome da se odnose krajnje oprezno, kada je meni bilo samorazumljivo da modernizacija znači – sve to jednostavno treba ukinuti.
Treća stvar koju tada nisam mogao u potpunosti da shvatim bila je teškoća položaja jednog Crnca ne samo u metropolskoj, evropskoj Francuskoj (čak i ako nisam mogao da se identifikujem sa Fanonovim iskustvom, mogao sam da razumem kompleks niže vrednosti koji uvek prati manje kulture, i video sam kako on može da obuzme sve kod Crnaca), već i na drugim mestima.
Bilo mi je tada novo i da razumem predrasude koje postoje u odnosima između Afrikanaca i Arapa: uvrede, prezir, stereotipi i slično. Izgledalo je da solidarnost u Trećem svetu nije išla mnogo dalje od sela, plemena, ili u najboljem slučaju, i to neodređeno, do nivoa nacionalne države. Pa ipak, nema sumnje – kako Šac dokumentuje – da se tokom Fanonovih putovanja po Africi počelo stvarati nešto poput panafričke solidarnosti. Nije sve bilo iluzija.
Sve tri ove ambivalentnosti koje pominjem ostaju, u izvesnoj meri, i danas kada čitamo Fanona. Jasno je da nezavisnost nije rešila društvene probleme: mnoge afričke zemlje imaju nivo dohotka kao 1960-ih, mnoge pokazuju zastrašujuće nivoe nejednakosti, a neke su još represivnije od kolonijalnih režima – iako, a to je ključno, bez urođenog prezira prema „rasno inferiornim“ masama.
Ipak, neki od ideala za koje se Fanon zalagao su ostvareni: politička nezavisnost i mogućnost da narodi sami odlučuju o svojoj sudbini. To se verovatno više nikada neće poništiti. Afričke zemlje i nekadašnji Treći svet postali su subjekti istorije. Da li je ono što rade dobro ili loše, s autokratama ili demokratama, u siromaštvu ili u bogatstvu – manje je važno od činjenice da one same stvaraju sopstvenu istoriju (da pozajmimo od Marksa). Države imaju delatnu moć, čak i narodi je imaju. To nikada nije bio slučaj pod kolonijalizmom.
Imperije deistorizuju kolonije, lišavaju ih istorijskog subjektiviteta – ne samo da uništavaju znanje o postojećoj istoriji, već i ne stvaraju novu. Pod kolonijalnom vlašću, istorija kolonija postaje fusnota u istoriji metropole, ili se raspada u pojedinačne porodične priče. Skoro da nema zajedničke, nacionalne istorije – jer nema delatne moći. A preduslov za to je nacionalna nezavisnost. Čak i najgora diktatura u nezavisnoj zemlji podrazumeva izvesnu zajedničku odgovornost i učešće građana. Puni stomaci u zadovoljnim kolonijama proizvode samo porodično predanje. Fanon je to znao. I njegova zaostavština – sa svim svojim manama – i dalje je tu, pred nama.
Izvor: Global Inequality and More
Prevod: RTS OKO
