“Svi su mislili da sam bokser – a ja sam bio poeta, poeta.”
Boris Rižij (1974-2001) bio je jedan od najtalentovanijih ruskih pesnika druge polovine 20. veka. Rođen je u Čeljabinsku, u porodici rudarskog inženjera koja se 1980. godine preselila u Sverdlovsk, u fabrički okrug. Prve stihove je napisao sa četrnaest godina, kada je poneo i titulu šampiona grada u boksu za mlađe juniore. Studije na rudarskom fakultetu je upisao 1991. godine, kada se i oženio, a potom dobio i sina. Po završetku osnovnih studija je upisao postdiplomske studije, a 2000. godine je stekao zvanje mlađeg naučnog saradnika. Objavio je osamnaest naučnih radova iz oblasti rudarstva i geologije. U Sankt Petersburgu je objavio knjige pesama I sve takvo (2000) i Ljubav (2000). Naredne godine se ubio – vešanjem u roditeljskom domu. Posthumno je objavljena zbirka pesama Na hladnom vetru (2001).
Neki smatraju da uzrok njegove smrti treba tražiti u posledici vrtoglavog pesničkog uspeha. Drugi misle da ga je sustiglo “nezadrživo prostranstvo ruske svakodnevice pred kojim je lirska duša bila nemoćna.”
Rižij je napisao 1300 pesama, jer nije mogao da ih ne napiše.
Bio je pesnik Perestrojke i drušveno-političke tranzicije koju je rusko društvo doživelo na prelazu dva veka.
U njegovoj poeziji ima predgrađa, žargona, neba, muzike, smrti, ljubavi, patnje, Rusije, prijatelja, Bloka, Jesenjina, Volge i Boga.
Izbor iz poezije Borisa Rižija je 2011. godine (povodom desetogodišnjice pesnikove smrti) objavio Fond “Princeza Olivera”, u prevodu Svetislava Travice. Zbirka pesama nosi naziv U Rusiji se rastaje zauvek.
“Kao vraćam se i pod bombama stradam.
Sneg i zemlju eksplozija budi.
I ubijen, u sivo blato padam…
A, ti me probudi, probudi.“
1.
Sa dlana, ciganko, hoćeš li umeti
Izgatati mi sudbinu kletu?
Ciganka reče: ti ćeš umreti,
Takvi dugo ne žive na svetu.
Biće ti tuđi sin i ženica,
Drugovi će neprijatelji postati.
Pitaš se šta će te ubiti? Krivica.
Al` ti je nikome nemoj dati.
Zašto sam kriv? Jer si živ! –
Smeška se i glada me u oči.
Sa pijace trešti poznati motiv
I prosijavaju se nebesa u noći.
2.
Tih bajoslovnih godina je znalo
Pivo nam vazduhom postati,
I ko vazduh je umelo nestati,
Ali se ponekad ponovo javljalo.
Pred radnjom svake večeri klete
Stajali smo, tiho pričali veseli:
“Kako smo lepo mi loše živeli”,
Pušeći na vertu cigarete.
I sav u privlačnosti nekoj,
Premda je sačinjen grubo,
na par koraka od nas daleko,
Život se odražavao tupo.
I samo će nebo možda hteti
Da gleda uporno i nežno
One što se odnose neoprezno
Prema divnom glagolu “živeti”.
3.
Za Obvom – Kama, za Kamom – Volga,
Po nebu i po gori put vodi klizav,
Kao omađijan stojim na kraju, i šta onda,
Ne znam ni kako, ni šta će biti, ne znam.
Nad rekom što se po tatarski zove Obva
proživeh dva meseca, možda će i više biti,
ali, ne zbog toga što život bih svoj snova
započeo, što bi prošlo vredelo produžiti.
Bura je besnela tamo gde se u Kamu
slivala Obva, a nešto dalje tekla Volga.
Kao Puškin sa seljanima nasamo
pušio sam, raspoloženja bezbrižna i gorka.
A na onom ostavljenom prevoju što se plavi
kao u jeftinoj pesmi gde duša je cvilila –
te, žena napustila – prijatelji izdali,
te, prijatelji izdali – žena napustila.
I kasno noću u krevetu, u pomrčini,
mislim kako je leta manje svakog dana
i shvatam sve jasnije da nisu krivi
ni jedni ni drugi. Pesma je otpevana.
Svitalo je. Grmeli su Kamazi i ZIL-i,
teglile se lenjo natovarene barže,
i već smo na početku septembra bili.
I nebo parajući stajale su straže
breza i jela u samrtnom spokoju.
Prihvatam, bez ushićenja velikoga,
od svih dimenzija tuge – bilo koju.
Za Obvom – Kama, za Kamom – Volga.
4.
Kad šetaš se noću kanalom
Kuda želiš, misliš: života je malo
Da bi se do tužnog kraja moglo doći.
Grad tvoj spava. Ni sa kim put taj proći.
Tako spava da ti se čini neizbežnom
Svaka sreća. Trba samo oprezno
Koračati, da niko se ne probudi.
Gospode, kako spavaju ovi ljudi!
Kako bih želeo da kraj tog bršljana
Sednem i zaspim obgrlivši kolena.
Strašno je i misliti u taj nežni čas
Kakva će još bol da probudi nas.
5.
Do jutra se družili sa Blokom.
Govorili opako, žestoko.
I zaletao se u prozore sneg
Sa neba plavog kao more.
Ovo je Rižij Borja, sa ožiljkom što je.
Onaj – Dozmorov Oleg –
filolog, razvratnik, Deljvig,
naizgled umnica, skandalist,
ženskaroš, pijanica, dete ludo.
Bože, kakvo je samo čudo
Blok, kako je drag, kako je čist.
Govorili, pili, pevali neke stvari.
Stop, ma, ko smo mi u stvari?
Da pozovemo devojku koju?
Dve lepotice neviđene
u čiste haljine obučene,
dve Moskovljanke, majku ti tvoju.
I do smrti neće izbledeti ta slika,
kako su stajala dva pesnika
Pred otvorenim prozorima:
jutro, mladost i umor, zna se.
A sa svitanjem budila se
čitava ogromna domovina.
6.
Orfej
I modri se galeb u vazduhu prevrnuo…
I belo se jedro na nebu otvorilo…
Ti si plakala i, gle, ja sam se osvrnuo.
U tvojim suzama svet je boravio
I kao biser se rasuo i raspao
I sa tobom sam zauvek ostao
I sa morem se crnim zanavek oprostio.
Galebe, srebrni, zamahni krilom smelo,
Zatrpaj poslednje zvezde ko plugom.
Oprosti za one koje pamtimo neveselo,
Koje smo ljubili svim srcem i tugom.
Surovo je sve to i žestoko za mene.
Hladan je um. Srce nema opomena.
Mi se ničega ne sećamo dugo.
Pamtim te kose i ta ramena plačna…
Znam, sve će od sada drugačije biti.
Postadoh senka, a reč moja sumračna
Utihnuće, tišina će je skriti.
Htedoh sa tobom na svetlost izaći –
Beše kratak put, al` je život kraći
I cenjen manje od grčkog plača.
7.
Elegija za Elu
Jedne jeseni školske – vreme očajno,
Prosto je hladnoća po koži milila,
Naši su se pogledi sreli slučajno.
Na anđela si meni ličila.
Komsomolske su šumile mase,
Po garažama su pušili pioniri.
Posle zadnjeg časa, zna se
Da nađemo se na skver smo jurili.
U beloj bluzici, sa licem detinjim,
Slušala si važne reči pedagoga.
Ja slušao nisam, želeći da pogodim,
Anđele, šta u tebi ima zemaljkoga.
I dok nameštah cipele, pred svima,
Nisam mogao videti to, što gledalo je,
Mojim školskim plavim očima,
Bog – tvoje oči nebesko plave boje.
Je li znao – da ću nakon četiri godine
vratiti se sa prakse, na leto.
I da ću svakako doći do strašne istine –
Da tebe više nema. Kako je prosto sve to.
Prići ću prozoru. I šta ću saznati?
Samo to da svet se nije izmenio
Od Moskve do – Bog sveti će ga znati.
Svi žive. Niko se nije ustrelio.
A pobedonosno se nebo zaledilo.
Uz zid se spuštam na pod betona,
Da bi se zauvek u potiljak zabilo
Sećanje, udarajući u beton monotono.
Na anđela si ti ličila.
Kako si samo umreti smela!
Ela – jecam. Bože, kakva je bila.
U plafon gledam i plačem. Ela.
8.
Meni je grad ovaj do bezumlja mio. –
U njemu sam tebe zavoleo, sebi oprostio.
Svu noć smo šetali, a kad je razdanilo,
Magla je pala. Zagrliti te tako sam hteo
Ali kao da ruke podići nisam smeo,
Bolje reći, kao da ih i nije bilo.
Kao da su se ulice te i mostovi
Najednom razdvojili. Grad, ja i ti
Izmešali se, kao para sa parom,
Evo, umesto reči gomila oblaka
Iz mojih usta. I moja reč je laka
Ispunjena čas srećom, čas košmarom.
Evo ružičastog – ja tebe želim,
Evo i plvog – gle, poleteću, velim,
Evo i sivog – zajedno preko sveta
Letimo, tamo gde niko nas čekati neće.
Tja, osim, možda, same sreće,
Obračunate za, recimo, dvesta leta.
…Evo, ružičastog – ja tebe volim.
Evo i plavog – ja tebe molim,
Voli me, makar sa mukom, dovraga, –
Eno i crnog, ko crnog će da spreči, –
Ne, ne znam šta bih hteo reći.
Pa, ipak, ne ostavljaj me, draga.
9.
U Rusiji se rastaje zauvek.
Grad je od grada toliko dalek
da od muke
ja zadrhtim “zbogom” šapnuvši,
rukom svojom slučajno taknuvši,
njene ruke.
Duga je u životu svaka staza.
Šta je ruski Bog, ja bih da saznam.
“Naravno ja
ću se vratiti.” Neću se vratiti nikada.
U Rusiji nikome nema povratka.
“Dušo moja
doći ću.” Makar za hiljadu godina.
Kakva sitnica, kakva tuga naivna –
mi se zauvek
praštamo. “Ne daj da suza sleti”.
Da, doći neću. Očigledno ću i umreti
mnogo pre.
U Rusiji se rastaje zauvek.
Dodaj parčence leda tek
već hladnim stihovima.
…I voz će niz padinu sleteti,
…I avioni će, do zvezda doleteti,
i izgoreti na njima.
Izvor: Stella Polare
