Piše: Miodrag Pavlović
Dolazi jašući na mazgi,
pa jašući na cvetu,
u dugoj haljini eto,
sad sedi na planini,
drži se rukom za sunce,
dolazi kroz plitko more,
sićušan među stablima,
veverice ga nose u naručju,
gle rudnike zlata
u prsima, Sezame,
otvori ih brzo!
Haljina mu zapinje o glogov trn
i rasteže se ko paučina
beskrajna i plodna,
o, čitavu zemlju prekriva
bela nit – venčanje!
Ili pogreb
Skromno dolazi ženik,
staje u bukvinu senku
i vadi iz torbe tablicu i znake.
Azbuka.
Raspeće.
Osmeh,
i svadbena pesma.
Svako može doći još jednom na zemlju
jašući na mazgi,
ako će da uči,
da stane međ đake!
Izvor: Miodrag Pavlović, Svetli i tamni praznici
