Piše: Eugen Dojl
Prevod: Žurnal
Sve češće čujem kako komentatori na sajtovima koji prate vesti o Zapadnoj Aziji i Bliskom istoku drže Kolektivni Zapad odgovornim za genocid — „zločin svih zločina“.
Iako sam zgrožen postupcima svoje vlade, kao Novozelanđanin sam osjetio nelagodu kada sam nedavno čuo da je moja zemlja opisana kao dio „Osovine genocida“. U Jemenu, američki bombarderi B52 ispuštaju svoj teret na ljude koji pokušavaju da zaustave ubijanje u Gazi. Finci, Danci, Norvežani, Australijanci, Novozelanđani i Grci su svi poslali manje kontingente da napadnu Jemen kao dio Operacije „Čuvar prosperiteta“, spektakularno neuspješne američke kampanje za deblokadu Crvenog mora. Huti kažu da neće prestati s borbom dok genocid ne prestane. Zvuči razumno.
Većina zapadnih zemalja nije se pridružila slučaju protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde, ali su zato dijelile obaveštajne podatke sa Izraelom, trenirale s njihovim snagama, pružale odmor i oporavak vojnicima koji su se vratili sa bojišta u Gazi, blokirale palestinske izbjeglice i pružale vrijednu diplomatsku podršku Izraelu u UN-u. Britanski avioni nadlijeću Gazu da bi obezbijedili podatke, a njemački teretni brod stigao je prošle nedjelje u Aleksandriju, natovaren stotinama hiljada kilograma eksploziva za ubijanje još više palestinskih civila. Genocid je kolektivni napor Kolektivnog Zapada.
Zapad će „podržavati izraelski režim dok ne istrebi poslednjeg Palestinca,“ kaže Muhamed Sajed Marandi, američko-iranski akademik. Prema njegovim riječima, ono što naše vlade rade je u najboljem slučaju „lagana osuda“, ali u osudnom trenutku, ostaju nijeme.
„Dozvoliće istrjebljenje naroda Gaze. A ako Izrael krene na Zapadnu obalu, dozvoliće i to. Ni u jednom trenutku ne vidim da će Zapad spriječiti istrebljenje,“ kaže Marandi. Gledajući na naše učinak tokom proteklih sedam decenija i ono što se danas dešava, to je procjena sa kojom se ne mogu sporiti.
Ali zašto bismo slušali nekoga iz Islamske Republike Iran, mogli biste se zapitati. Ko su oni da nam drže lekcije? Ja stvari vidim drugačije. U našoj distopijskoj, pažljivo oblikovanoj medijskoj sceni, rijetko se čuje glas Iranaca. Moramo slušati više ljudi, ne manje. Nisam pristalica Irana ni bilo koje države i sigurno se ne slažem sa svim što profesor Marandi kaže, ali on mi pruža bogatiji uvid nego kada plivam u beskrajnoom moru propagande ratnih zločinaca Prvog reda kao što su Džo Bajden, Benjamin Netanjahu, Antoni Blinken i njihovi portparoli.
Marandi, profesor engleske književnosti i orijentalizma na Univerzitetu u Teheranu, bio je član iranskog tima za pregovore koji je posredovao u nuklearnom sporazumu JCPOA (koji su kasnije prekršile Trampove i Bajdenove administracije).
On nije neko ko će ćutati. Ima odlučnost osobe na koju je više puta pucano. Kao veteran iransko-iračkog rata, Marandi je četiri puta bio ranjavan, uključujući dva puta hemijskim oružjem, čije je ključne komponente vjerovatno isporučila Amerika svojem nekadašnjem savezniku Sadamu Huseinu.
Prije nekoliko nedelja, Marandi je bio u Južnom Bejrutu kada su SAD i Izrael bacili desetine bombi na stambene zgrade, ubivši stotine civila u pokušaju da dođu do lidera Hezbolaha (što je školski primjer ratnog zločina koji nikada neće biti procesuiran). Ubili su ljude koje je poznavao. Reporteru Bi-Bi-Sija koji je rekao da su, doduše, ciljali Hezbolah, odgovorio je: „To je kao da kažete za napad u Londonu 7. jula: ‘Bombardovali su britansko režimsko uporište.’ Kako bi to zvučalo ljudima u Velikoj Britaniji?“
Dio onoga što ljude uznemirava kod Marandija je to što on ruši tanku zavjesu koja odvaja centre moći od glavnih medija koji ponavljaju njihove stavove („Izrael ima legitimno pravo na samoodbranu“, itd.).
Što više naši lideri i mediji trube o pravu Izraela na samoodbranu, sve više zvučimo kao Njemačka koja je terorisala Evropu tridesetih i četrdesetih godina. I ostatak svijeta je to primijetio. Kao što je T. S. Eliot rekao: „Ništa ne umire teže od želje da mislimo dobro o sebi.“
Na njegovu čast, Pirs Morgan je jedan od retkih koji je pozvao Marandija da da duži intervju. Vodili su verbalnu „klopku“ koja je postala viralna.
Marandi je izvanredan u ukazivanju na rasizam koji je ugrađen u zapadnjački pogled na svet, šovinizam koji omogućava zapadnim umovima da cijene živote bijelaca, ali omalovažavaju stotine hiljada muslimanskih života izgubljenih u Gazi, Libanu, Siriji, Iraku, Iranu, Afganistanu, Libiji, Jemenu i drugim mestima.
„Nema razloga očekivati da će jedna opadajuća i očajna imperija postupati civilizovano. Iran je spreman na najgore,“ kaže on.
„U ovoj velikoj moralnoj borbi, u svijetu u kojem danas živimo – a to znači holokaust u Gazi – ko brani narod Gaze, a ko podržava holokaust? Iran sa svojom malom grupom saveznika je sam protiv Zapada,“ rekao je nedavno Nimi Alhoršidu iz Dijalog Vorksa.
Marandi pravi jasnu razliku između naših vlada i naših naroda. Potpuno je u pravu kada ukazuje da što su ljudi mlađi, to je veća vjerovatnoća da će se protiviti genocidu — uključujući sve veći broj mladih jevrejskih Amerikanaca koji su odbacili cionistički projekat.
„Svi ljudi na čitavom području Palestine moraju biti jednaki — Jevreji, muslimani i hrišćani. Islamska Republika Iran neće dozvoliti SAD, EU, Veliku Britaniju, Kanadu, Australiju, Novi Zeland i cionistički režim da istrijebe Palestince iz Gaze.“
Čuo sam da je Muhamed Sajed Marandi u nedavnom intervjuu uputio zanimljiv poziv svima nama. Rekao je da Osovina otpora treba da se smatra otvorenom za sve ljude koji se protive genocidu u Gazi i koji se protive nastavku zapadnog militarizma u Zapadnoj Aziji.
Nikada ne bih podržao politiku Irana, posebno po pitanjima kao što su prava žena, ali mi je poziv na priključenje širokoj koaliciji jasan: Osovina genocida naspram Osovine otpora. Na čijoj ste vi strani?
Eugen Dojl je novozelandski pisac, novinar i aktivista, sa sedištem u Velingtonu, koji se bavi pitanjima Bliskog istoka, geopolitikom i bezbjednošću u Azijsko-pacifičkom regionu. Dojl je poznat po oštrim kritičkim tekstovima o ulozi zapadnih sila u globalnim sukobima i njihovoj politici na Bliskom istoku, posebno kroz svoje platforme kao što su Solidarity* i *Peace & Planet News*. Pored toga, aktivno kritikuje rastuću militarizaciju i saveze poput NATO-a i AUKUS-a, upozoravajući na njihove potencijalne posljedice za pacifičke zemlje, uključujući i Novi Zeland. Dojl je i nagrađivani aktivista, poznat po svom zalaganju za mir i pravdu, koji je svoje prve proteste organizovao sa samo 12 godina kada je bio protiv rata u Vijetnamu.
Izvor: Counterpunch
