To je bilo više od prevrata i preokreta. Niko tada tako nije pisao među srpskim proznim piscima: inovativno, neobično, drugačije od svih. Knjige pripovijedaka „Đavoli dolaze“ (1955) i „Vuk i zvono“ (1958) bile su događaji u književnom životu i značile su obnovu srpske pripovjetke. Prirodno je slijedio roman „Crveni petao leti prema nebu“ (1959), čiji je pisac dovršio jednu veliku književnu i poetičku misiju prije svoje tridesete godine. U tih pet godina (1955-1959) Miodrag Bulatović je bio Baš-Čelik srpske proze; čovjek koji je oslobodio sebe i srpsku prozu.
Niko ga više nije mogao pomjeriti iz srpske proze i njene istorije poslije 1959. godine.
Onoliko tuge koliko je stalo u pripovijetku „Najveća tajna sveta“ previše je za jednu epohu. Onoliko vatre i požara koliko bukti u knjizi Vuk i zvono kao da oslikava doživljeni i najavljuje neki novi, budući planetarni požar. Mihiz je to sažeo: „Mali monah, veliki pakao!“ Nije se, ipak, veliki kritičar proslavio oko romana Crveni petao leti prema nebu u Ninovom žiriju za roman godine: te godine Ninova nagrada nije dodijeljena, a Mihiz je takvu odluku obrazlagao. Zoran Mišić je bio mudriji.
A njegove pripovijetke zaslužuju barem jednu zasebnu studiju, a romanom „Crveni petao leti prema nebu“, briljantno se završava prva Bulatovićeva stvaralačka faza. Tri prve Bulatovićeve prozne knjige značile su u srpskoj prozi ono što su u poeziji značili Vasko Popa i Miodrag Pavlović sa svojim prvim trima knjigama – preokret, promjenu senzibiliteta, promjene i inovaciju žanra. Taj prvi Bulatović je najautentičniji i najizvorniji; svijet još nije stigao da ga „nanjuši“ i pomalo korumpira, kako surovo i sa ljubavlju o njemu piše Matija Bećković. Te prve tri knjige je pisalo siroče prepuno tuge i željno ljubavi, bogato zanosom i ludilom i nedovoljno svjesno svoga jedinstvenog dara. Njegovo najveće imanje bila je tuga, pa i užas pred surovošću svijeta. I suze koje je skrivao. Taj „inteligentni i ozlojeđeni skitnica“ raspakovao je svoj životni pakao i prenio ga u svoje tri knjige. Zato su one tako moćne i žestoke. Pisala ih je predarovita ruka preosjetljivog mladog čovjeka, jezivog ratnog i poratnog iskustva. Obaviti svoju književnu misiju prije tridesete, iz temelja zaljuljati predstavu o pripovijeci i romanu – to je mogao samo Netko.
Bećković, čudeći se, svjedoči da je Bulatović, „mada se nije znalo kad je čitao, bio upućen u sve novine u književnoj nauci“, i u književnosti samoj; da se „lako (…) služio mnogim jezicima i svuda bio kod svoje kuće“; da je tečno govorio francuski, pričajući kako je „ceo francuski jezik naučio napamet i da se taj jezik drugačije ne može ni naučiti ni tečno govoriti“. Taj nesmirenik i skitnica iz sela Okladi kod Bijelog Polja, starinom Rovčanin, zametnuo se u svijet po „svjetsku slavu“, pa se ubrzo o njemu stvorio mit našeg najprevođenijeg pisca. Bećković, zaljubljenik u svoj jezik i u autentičnost književnoga izraza, nije mu praštao što je prevodima „počeo da žrtvuje mnoge reči, sklopove i sintagme, vodeći računa da li su prevodive i kako zvuče u prevodu“, i u tom kompromisu je vidio pogubni i podmukli uticaj korupcije na piščev jezik i njegovu autentičnost. Ta rana piščeva otvorenost prema svijetu potvrđuje se u Bulatovićevoj književnosti i njenoj recepciji u svijetu. Njome se može objasniti otkuda i kako to da su se u ranom romanu iz 1959. godine, uz Ludu Maru, Muharema, Kajicu, Ivanku i starca Iliju, uz grobare Ismeta i Srećka, našla i dvojica dvojnika Beketovih junaka, Vladimira i Estragona – Jovan i Petar. Iskoračio je u svijet i u svjetsku književnost taj mladić iz Oklada već 1959. godine. Toga moramo biti svjesni kada govorimo o Bulatoviću, pa i o njegovom prvom romanu, iskoračio je drsko i hrabro. Drskošću je razgonio strah iz djetinjstva, pretvarajući ga u hrabrost. Baš ga je bilo briga šta o tome misli Samjuel Beket. Nema apsurda ravnog crnogorskom, bio je Bulatović uvjeren do kraja života.
I za Miodraga Bulatovića se, ne rijetko, kaže da je „zapostavljen“ i „zaboravljen“ pisac; da se o njemu malo piše i da je isključen iz savremenog srpskog književnog života. To nije tačno, barem što se tiče književnonaučnih sudija dvadesetoga vijeka. Miodrag Bulatović je, prirodno, obavezno ime u svim nastavnim programima katedara na kojima se proučava srpska književnost dvadesetoga vijeka, a to je već sasvim ozbiljna činjenica.
O njemu su urađene doktorske disertacije, od kojih su nastale značajne knjige (Lidija Tomić, Mladen Šukalo, Mihailo Zečević), a napisana je vrlo značajna, ambiciozna i obimna studija Petra Pijanovića. Naravno da je dragocjen kritički ogled Aleksandra Ilića, pisan uz Bulatovićeva Sabrana dela, ali su među najznačajnijima radovi Ljubiše Jeremića, naročito zbog mjesta i značaja koje je dao ovom piscu u dragocjenoj knjizi Proza novog stila: Bulatović je jedan od najznačajnijih preteča i najuticajnijih pisaca te proze.
Vrlo važne oglede u Bulatovićevoj prozi napisali su: Borislav Mihajlović Mihiz, Dragan Jeremić, Petar Džadžić, Svetlana Velmar Janković, Radovan Vučković, Nikola Milošević, Predrag Palavestra, Zoran Gluščević, Matija Bećković, Mihajlo Pantić, Radivoje Mikić, Dragoljub Stojadinović i Dobrivoje Stanojević. Za potpunije nabrajanje bila bi neophodna cijela bibliografija. Spomenućemo i kapitalni promašaj Velibora Gligorića pod naslovom kao etiketom – „Tuđe“.
Bulatović je zastupljen u najznačajnijim antologijama srpske pripovijetke i romana, a dobio je i 84. knjigu u Antologijskoj ediciji „Deset vekova srpske književnosti“, koju je priredio Miro Vuksanović, a predgovor za nju napisao Matija Bećković. Poslije toliko radova, knjiga i imena teško je napisati nešto novo. A ako nemate da kažete ništa novo o nekom piscu, bolje je da se ne laćate pera.
Velike traume i lomovi
Srpska kultura je krajem XX vijeka doživjela velike traume i lomove. Nestali su ozbiljni časopisi, nestalo je književnog života, nestala su najmoćnija državna izdavačka preduzeća, nestala je i ozbiljna državna briga o kulturi, i podrška knjizi, nestali su honorari, nestale su vrhunske edicije. Izdavaštvom upravljaju tržište i novac. Uticaj književne kritike se malo osjeća, a njeno djelovanje na izdavače i izdavačku politiku potpuno je zanemarljivo, uticaj univerziteta je još manji.
Izvor: Novosti
