Piše: Aleksandar Živković
Taman su pokosili, sadjeli sijeno, svečano je u selu, kosci ponosni, brige su iza nas. Onda neko javi: „Požar je u gori“ – ubrzo pokulja dim.
Daleko je.
Oni isti kosci kreću u goru sa srpovima da ograniče požar. U selu, pod gorom, nema vode dovoljno za piće, kamoli za gašenje. No, šuma mora da se brani, važna je za zimu koliko i sijeno.
Sad, i dječak vidi da je požar ozbiljna stvar, nije tek tamo nešto zadimilo. Pada i noć. Zvijezde kao da su se povukle samo jednu svjetlost da ostave. Svjetlost vatre.
Svi su nečim zaokupljeni, dječak je konačno sam u noći. Sam i zaslijepljen svjetlošću vatre. Ne boji se, lijepo mu je. Nije to ona draga noć sa svicem u kutiji za šibice. Ovo je noć milijardu svitaca. Noć slobode. Možda se ipak malo plaši.
Ne sjeća se kako je zaspao. Možda se nije ni probudio.
