Piše: Anton Jeger
Preveo: M. M. Milojević
Dok se odlazi iz Brisela vozom, Audijeva fabrika je jedan od prvih prizora koji se pojavljuje na horizontu. Mesto koje čini siva pravougaona zgrada dugo je bilo jedan od najvećih belgijskih proizvođača automobila. Prestižna i produktivna, odgovarala je kao simbol evropskoj prestonici. Ranije, ove godine, podlegla je industrijskoj krizi koja obuzima kontinent i bez pompe je zatvorena. Na nekada besprekornim zidovima već se uočavaju grafiti.
Poslednjih meseci, pripovest o ovoj Audijevoj fabrici postala je pripovest o Evropi. Obe stoje loše, u opasnosti da budu zbrisanje novim ovovekovnim geoekonomskim talasima. U Briselu, odgovor na ovaj usud je u isto vreme u saglasju sa tokovima vremena – kao deo šire vojne obnove, ministri tvrde, nekadašnja fabrika automobila trebalo bi da postane prooizvođač naoružanja. Takvo ponovno pokretanje, kažu zagovornici ove zamisli, doprinelo bi evropskoj strateškoj autonomiji i otvorilo bi tri hiljade novih radnih mesta.
Širom Evrope, političari se kreću prema istoj strategiji, nadajući se da će ubiti dve muve jednim udarcem. S jedne strane, povećana vojna potrošnja učinila bi Evropu bezbednom od Rusije i nezavisnom od Amerike, i barem bi osigurala njen status supersile. S druge strane, ona bi pospešila zanemoćali evropski industrijski sektor, koji mori kineska konkurencija i visoka cena energenata. Preusmerenje velike količine novca u vojsku, navodi se u izlaganju ovog argumenta, je način da se bori protiv dvojne krize geopolitičke ranjivosti i ekonomske obamrlosti.
Ove nade će se po svoj prilici pokazati uzaludnim. Evropsko pregnuće ka militarizaciji, koje pati istovremeno i od problema obima i od problema manjka efikasnosti, neće ostvariti one zamisli koje je samo proklamovalo. Ali ovo pregnuće nosi još veću opasnost od one da samo pretrpi neuspeh. Usredsređenje na odbranu po cenu svega ostalog, rizikuje da Evropsku uniju pomakne unazad a ne napred. Umesto da predstavlja veliki naparedak, vratolomno naoružavanje moglo bi se da pokaže kao istorijska greška.
Novom evropskom pristupu uglavnom se daje starije ime: vojni kejnzijanizam. Izvorno, koncept je označavao sklonost vlada iz polovine dvadesetog veka da se suprotstave ekonomskim poteškoćama povećanjem vojne potrošnje – kombinacija koju su navodno prvi uveli nacisti tridesetih godina 20. veka, a onda su je globalizovali Amerikanci četrdesetih godina. U novije vreme, ovim terminom se označava ratna ekonomija predsednika Vladimira Putina u Rusiji.
Ipak, sve je samo ne očigledno da sadašnja evropska nastojanja opravdavaju taj opis. Za početak, kontinent jednostavno prolazi kroz povratak na nivo vojne potrošnje iz vremena pre 1989. godine. Na vrhuncu tokom šezdesetih godina 20. veka, na primer, nemačka vojna potrošnja dosegla je nešto ispod pet procenata bruto domaćeg proizvoda; cilj nemačkog kancelara Fridriha Merca, objavljen prošle nedelje, je tri i po odsto. Takav povratak teško da se može označiti kao veliki skok napred – a sigurno ne odgovara konceptu ‚Cajtenvende“ odnosno „prekretne tačke“ koji je korišćen u Nemačkoj kako bi se opisala promena u pristupu vojnoj potrošnji.
Javna korist od ove strategije – kejnzijanski deo – ostaje podjednako nejasan. Iako je Nemačka u izvesnoj meri olabavila pravila oko javnog zaduživanja, evropski političari i dalje oklevaju da uvedu budžetske deficite. Više novca za vojsku će prenapregnuti ionako sužen budžetski prostor, oduzimajući od programa socijalne zaštite, infrastrukturnog razvoja i javnih dobara. Umesto vojnog kejnzijanizma, bolje poređenje evropskog odbrambenog roga izobilja jeste reganizam iz osamdesetih godina 20. veka, u kojem su povećanje vojne potrošnje i sužavanje socijalnih davanja išli ruku pod ruku.
To je, na kraju krajeva, logika zagovaranja belgijskih zvaničnika da se Audijeva fabrika pretvori u snabdevača oružja. Glavni zagovornik ovog plana, ministar odbrane Teo Franken, tvrdio je da država nastoji da umanji svoj deficit i da uveća vojni budedž u isto vreme kada mora da umanji izdatke za socijalnu pomoć. „Socijalna pomoć se previše ugojila‘, rekao je. ‚Skidanje nekoliko milijardi od budžeta koji je težak 200 milijardi evra nije nečovečno, zar ne?“ Uzimajući u obzir koliko rašireno društveno nezadovoljstvo pothranjuje krajnju desnicu i preti evropskoj koheziji, ovo gledište je u najmanju ruku vrlo kratkovido.
Međutim, postoji i drugi problemi sa nastojanjima da se kontinent remilitarizuje. Pod jedan, mnogi nekadašnji industrijski sektori postaće zainteresovani za vođenje rata u inostranstvu – što je daleko manje pouzdan izvor profita nego prodaja automobila potrošačima. Osim toga, više novca za vojsku ne znači nužno i bolje rezultate. Kao što je ekonomista Adam Tuz primetio, Evropljani zajedno raskalašno troše na svoje ‚zombi vojske‘ a zauzvrat dobijaju vrlo malo, i u pogledu raspoloživog ljudstva i u pogledu raspoložive borbene tehnike. Nijedna evropska kompanija, na primer, ne ubraja se među deset najvećih odbrambenih kompanija po ostvarenom prometu.
Potom tu dolazi suštinski evropski problem koordinacije. Pošto su tenkovi i druga vojna oprema već veoma skupi, troškovi ponovnog kontinentalnog naoružavanja biće uvišestručeni decentralizovanom strukturom donošenja odluka u Uniji, u kojoj pojedinačne nacionalne države nastoje da osiguraju ugovore. Naznake ove neefikasnosti vidljive su po slabim nastojanjima da se proizvedu artiljerijske granate za rat u Ukrajini. Pored ove zbrke, prve isplate evropske rasipničke potrošnje otići će ne Evropljanima nego Amerikancima.
Ova logistička ograničenja trebalo bi da budu odmerena zajedno sa kulturnim ograničenjima remilitarizacije Evrope. Devedesetih godina 20. veka, britanski novinar Anatol Liven tvrdio je da svako ko misli da će Evropa posvedočiti povratak pruskog militarizma po svoj prilici ‚nije nikada bio u nemačkom disku‘. Mnoge evropske države napustile su sistem regrutacije početkom dvehiljaditih a i dalje imaju velike poteškoće da svom biračkom telu približe zamisao vojne službe. Kao odgovor na pozive za ponovnom mobilizacijom, na primer, jedan nemački voditelj podkasta govorio je u ime mnogih: ‚Pre bih bio živ nego mrtav‘.
Uprkos tome, evropski političari su odlučni da promovišu ponovno naoružavanje kao uslov za stupanje kontinenta u 21. vek. Na prošlonedeljnom NATO samitu, na kojem su se skoro sve države članice obavezale da povise vojnu potrošnju tokom naredne decenije na pet odsto bruto domaćeg prozova – iako bi od toga jedan i po odsto odlazio za infrastrukturne i istraživačke projekte povezane sa odbranom – mogla se videti prava izložba ovakvih gledišta. Broj ratova širom sveta, uz novi koji preti da se razbukta u Iranu tobože potcrtavaju potrebu da Evropa iznova postane borbeni kontinent. Ova strategija, zvaničnici tvrde, kombinuje vojnu nezavisnost sa privrednim oporavkom.
Nijedan od ovih ishoda nije verovatan. Ukoliko nastavi kretanje po sadašnjoj putanji, Evropa se neće uputiti ni ka vojnom kejnzijanizmu sa društvenom dividendom niti ka odbrambenoj strategiji koja bi odgovarala aspiracijama supersile. Umesto toga, rizikuje najgore od oba sveta: tanak ekonomski oporavak bez dugoročne perspektive rasta, i raskošne naknade odbrambenom sektoru ali koje ne bi doprinele tome da Evropa po vojnoj snazi dosegne svoje rivale. Kratko putovanje do Brisela, u kojem fabrika Audija i dalje stoji prazna, trebalo bi da je dovoljno da posetiocu potkrepi istinitost ovih tvrdnji.
Izvor: The New York Times
