Piše: Milovan Urvan
Dočim, u noćima kad misli urlaju i stružu zidove lobanje, a napolju vjetrovi istine kovitlaju kao jata izgubljenih ševa, pojavljuje se milosni glas — ni filozofski, ni razumski, nego pjesnički. Nu, to nije glas koji pita, nego se svadbenom pjesmom otkriva. Nije glas što dumaje, već što osjeća, pati i treperi kao u „požaru svjetova“, ljubići ono što se ne da uhvatiti — istinu.
Takva je, čini se, pjesma „Jedini pesnik! Jedino luda“ Fridriha Ničea — testament ne razboritosti, nego božanske bezumnosti. Ne ludilo kao dijagnoza, F-šifra, već ludost kao oblik božanskog udvaranja. Jer pjesnik nije poštar spoznaje, niti knjigovezac pojmova; on je ženik koji istini prilazi nježno kao ljubavnici, ne tražeći od nje da se skine, nego da mu se otkrije najprije u plesu. Golotinja je mjera filozofa.
Jerbo Filozof? On je sobarica istine. On joj čisti pojmove, posprema argumente, glača zakone logike. On je njen vječni prislužitelj, ali nikada njen ljubljeni. Njemu istina pokazuje lice kada je već aj lajner zategnut pod konac, pristojna, spremna za razgovor ili za razvod. Pjesnik je, naprotiv, vidi u zoru, razbarušenu, bosu, neobrijanu ako treba — on je ljubi i takvu.
Niče je bio pjesnik koji se pretvarao da je filozof, ali je na koncu svijeta shvatio da je svaka istina koju filozof otkrije već mrtva, već uhvaćena u mrežu pojmova. Definisana. Živa istina trči gola po poljima stiha. Ona se ne dokazuje, već se sluti, osjeća, proguta i, na kraju, u poeziji ponovo kao Afrodita rađa.
Zato u ovoj pjesmi Niče govori kao bezumnik. Kao naš Sima Pandurović:
Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok — nama, draga, znan,
I svetkovasmo ocepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Râna, što krvave ih vređao je svet, —
Ljubavi naše plav i nežan cvet.
To „ludo“ nije simptom bolesti — to je ime za onog koji je hrabar da istini priđe kao što se prilazi božanstvu: bez garancija, bez oklopa logike, sa upaljenim srcem na dlanu. Samo pjesnik može biti ženik istine, jer samo on prihvata da je istina nevjerna, da ne pripada nikome, da pleše sa vremenom, da voli i mrzi u isto vrijeme.
Filozof, ta sobarica, stoji sa strane, popisuje njene haljine, zapisuje kako je mirisala Anina balska haljina. A pjesnik? On joj leži u krilu, opijen, kao Odisej na Kirkinom ostrvu.
I zato je ta pjesma Ničeova kao posljednji krik onoga koji se nije htio pokloniti hramu razuma. To je himna ženi koja se zove Istina, i koja ne voli biti uhvaćena, nego samo voljena.
Fridrih Niče: jedino luda! Jedino pesnik!
Prevod: Jovica Aćin
Iz bistrog zraka
kada utešna rosa
na zemlju već pada,
nevidljivo i nečujno,
— laku obuću jer nosi
ta rosa, tešiteljka, poput blagih uteha —
sećaš li se onda, sećaš, plamno srce,
kako si negda žedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si žeđalo, umorno i sprženo,
dok su po žutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe, kroz crno drveće,
jarki zraci, zaslepljujući, zlokobni.
— Ti, ženik istine? — rugali su se.
Ne! Ti si samo pesnik,
zverka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osuđena da vara,
da vara učeno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana različno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plen.
To da je — ženik istine?…
Luda jedino! Pesnik!
Samo šareno pričalo,
pod maskama lude o svemu i svačemu,
lepršajući po varljivim parovima reči,
po dugama-varkama
između lažnih nebesa,
šunjajući se i švrljajući naokolo —
jedino luda! pesnik jedino!
I to je — ženik istine?…
Ne miran, ukočen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smešten pred hramove,
vratar nekog boga:
ne! nego dušman takvih kipova vrline,
divljini, zavičaju, bliži nego hramovima,
pun mačje obesti
kroz svaki prozor iskačući
hop! u svakakvi udes;
svaku prašumu nanjušivši
da bi u prašumama
među šarolikim zverima grabljivim
ti poput greha zdrav, lep i šaren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, poklom, krvožedno,
lovećiplen, krišom, trčao obmanjujući…
Ili orlu sličan koji dugo,
dugo nepomično u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
— Oh, kako se oni sunovraćuju tu,
naniže, sve dublje,
u sve dublje dubine obrušavaju! —
/ zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri među jagnjad,
svirepo ih željan,
sav obuzet glađu
i mahnit za dušama jagnjećim,
srdit i jarostan prema svemu
što i izgleda samo dobrostivo,
poput ovce, kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjećeg mleka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pesnikove čežnje, takve su
tvoje čežnje ispod hiljadu maski,
ti, ludo! Pesnice!…
Ti koji si čoveka gledao
kao boga i kao jagnje, —
rastrgnuti boga u čoveku,
kao i ovcu u čoveku
i smejati se rastržući —
to je, to je tvoja blaženost,
blaženost orla i pantera,
blaženost pesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mesečev
zelen među purpurnom rumeni
i zavidan već prikrada —
i , dušmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreže ruža,
sve dok ne padnu nazad,
blede, u senu noći:
tako padoh i ja sam negda,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih čežnji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svetla,
— padoh dole, u suton, u senku,
istinom Jednom
spaljen i žedan nje
— sećaš li se još, sećaš, plamno srce,
kako si nekada žedno bilo? —
Baš ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i ništa drugo!
Pesnik jedino!
