Piše: Elis Bektaš
Demokratija u post-tranzicijskim društvima na Balkanu prolazi kroz duboku krizu čiji se kraj ne nazire na horizontu i koja se manifestuje urušavanjem temelja legalizma pod teretom partokratije i sveprisutne korupcije. Iako su postjugoslovenske države formalno prešle iz autoritarnih u demokratske sisteme, stvarnost je udaljenija od idealnotipskog modela vladavine prava i transparentnosti nego što su obećavale posljednje godine jugoslovenske epohe.
U osnovi problema leži partokratija, sistem u kom političke stranke imaju potpunu kontrolu nad državnim institucijama. Ovaj fenomen, duboko ukorijenjen u zemljama onoga što se označava kao Zapadni Balkan ili, još maglovitije, kao „region“, daje gorke plodove u vidu gubitka autonomije državnih organa i koncentracije moći u rukama nekoliko političkih elita. Bosna i Hercegovina, sa svojim složenim političkim sistemom nastalim nakon Dejtonskog sporazuma, ekstreman je egzemplar tog degenerativnog procesa. Kolonijalno ustavno uređenje s jedne strane donijelo je uslovno funkcionalan model zaštite etničkih politika ali je ujedno spriječilo razvijanje politike i u druge društvene oblasti, omogućavajući tako političkim strankama da učvrste kontrolu nad svim aspektima javnog života i da se vremenom uspostave kao političke, a sve češće i kao nasljedne kaste, što guši nadu ne samo da će doći do demokratizacije već i do bilo kakve političke i društvene emancipacije.
U Srbiji, čvrsta partijska kontrola nad sudstvom i medijima stvara atmosferu u kojoj su nezavisne institucije praktično paralizovane a one državne sve inkompetentnije da ispune svoju svrhu. Protesti u Novom Sadu podsjetili su javnost na postojanje partijskih parapolicijskih struktura koje obavljaju hapšenja ali i premlaćivanja uhapšenih, bez ikakvog zakonskog uporišta za svoje djelovanje, čime neugodno podsjećaju na SA odrede Ernsta Rema. Crna Gora je na svojoj grbači istrpjela decenije vladavine jedne političke strukture koja je tokom godina mijenjala svoje temeljne ideološke postavke, u zavisnosti od trenutnih potreba, pokazujući tako da je držanje vlasti u stvari jedina ideologija. Premda je u međuvremenu došlo do obaranja te političke strukture i premda su u Crnoj Gori započeti određeni unutrašnji transformacijski procesi, ta zemlja i njeno društvo još uvijek se bore sa posljedicama višedecenijske konsolidacije moći u rukama Mila Đukanovića i njegovog partijskog aparata koji čak iz opozicione zavjetrine još uvijek ima dovoljnu moć da subverzivno ometa političku stabilizaciju države i društva.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
Korupcija je temeljna prepreka razvoju i očuvanju demokratskih vrijednosti i društvene emancipacije. Ona prodire kroz sve nivoe vlasti i privatnog sektora, podrivajući povjerenje građana u pravosudni sistem i državne institucije. Srbija i Crna Gora suočavaju se s optužbama za korupciju na visokom nivou, uključujući afere koje dotiču same vrhove političkih struktura. Bosna i Hercegovina nije izuzetak; nepotizam, klijentelizam i političke trgovine cvjetaju u zemlji gdje se javni resursi često koriste za lične ili partijske interese. Nedavni skandal sa privatnom firmom federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka, nakon što je otkriveno da je preduzeće u vlasništvu njegove supruge dobilo posao na državnom tenderu, okončan je ekspresnom promjenom vlasništva nad preduzećem ali ne i ostavkom koja bi se u civilizovanom i uređenom društvu podrazumijevala kao nužan čin.
Jedan od najopipljivijih primjera urušavanja legalizma je selektivna primjena zakona, gdje se pravda koristi kao oružje protiv političkih protivnika, dok se članovi vladajućih elita oslobađaju odgovornosti. Ovaj dvostruki standard, doveden do veoma opasnih granica u slučajevima federalnog premijera Fadila Novalića, koji je završio iza rešetaka da bi se prikrila odgovornost supruge Bakira Izetbegovića, te predsjednika Srpske Milorada Dodika kojem se sudi po osnovu lične odluke Kristijana Šmita, visokog predstavnika sumnjivog legitimiteta, podriva osnovnu ideju pravne jednakosti i ojačava osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja u institucije među građanima, budeći u njima sve silovitiju apatiju i sve snažniju želju za odlaskom u emigraciju.
S obzirom na ove realnosti, građani gube povjerenje u mogućnost promjena unutar institucionalnih okvira. To se očituje kroz masovnu političku apatiju, koja izravno vodi ka niskim stopama izlaznosti na izborima. Migracija mladih ka zemljama Zapadne Evrope postaje oblik političkog protesta; odlazak postaje odgovor na nemogućnost da se unutar sistema postigne stabilnost i pravednost.
Prema nekim istraživanjima, više od polovine mladih u ovim zemljama razmišlja o emigraciji zbog nedostatka prilika i percepcije da korupcija i političko pokroviteljstvo igraju ključnu ulogu u uspjehu. Čak i ako se rezultati tih istraživanja preuveličani, društvo se i dalje suočava sa činjenicom da broj mladih, a pogotovo stručnih ljudi koji napuštaju zemlju postaje demografska omča koja se sve više steže oko grkljana ovdašnjih društava. Ova pojava ne samo da slabi demografski i ekonomski potencijal zemalja, već i otežava bilo kakve buduće reforme, jer nestaje kritična masa mladih koja bi mogla biti nosilac promjena.
Jedan od najalarmantnijih indikatora demokratske regresije smanjena je sloboda medija. U Srbiji su mediji često pod političkim pritiskom, a kritički novinari suočavaju se s napadima i zastrašivanjem. Slična situacija je i u Crnoj Gori, gdje se nezavisni mediji bore za opstanak u atmosferi polarizacije i političkih pritisaka. Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući svojoj fragmentiranoj političkoj i medijskoj sceni, posebno ranjiva na propagandu i dezinformacije koje dodatno polarizuju društvo.
Iako je situacija teška i naizgled bezizlazna, ipak postoje koraci koji mogu otvoriti put ka stabilnijim institucijama i istinskoj demokratiji. Međunarodna zajednica može imati određenu ulogu u pružanju podrške ali ispod te podrške veoma se lako mogu pronaći i skrivene, sive pa čak i crne agende inostranih centara moći i interesnih čvorišta, zbog čega stvarne promjene moraju doći iznutra, kroz civilno društvo koje će zahtijevati odgovornost i transparentnost. Potrebno je ojačati nezavisne medije i pravosudni sistem, promovisati zakone koji onemogućavaju koncentraciju moći i korupciju te poticati političko obrazovanje koje će građane učiniti otpornijima na propagandnu manipulaciju.
Borba za očuvanje demokratije i vladavine prava u post-tranzicijskim državama poput Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore zahtijeva sveobuhvatni pristup koji uključuje i unutrašnje reforme i vanjsku podršku. Ukoliko se te mjere hitno ne preduzmu, tim društvima prijeti nastavak erozije povjerenja u demokratske procese, s dugotrajnim posljedicama za cijelu regiju, a možda i sa terminalnim posljedicama upravo po ta društva.
Što se duže budu odgađale akcije i koraci na unutrašnjoj transformaciji tih društava u pravcu legalizma i emancipacije, to će snažniji biti oni glasovi koji rješenje vide u restruktuiranju postojećih državnih okvira, uključujući tu i njihove unutrašnje i spoljne granice. I oni koji bi da ukidaju Srpsku i oni koji bi da uspostavljaju neke nove, uvećane države, pozivaju na odricanje od moderniteta i podnošljivog života, ne shvatajući da nakon svakog pomjeranja namještaja i pregradnih zidova na Balkanu iz budžaka izmile akrapi, crne udovice, poskoci i razni glodari i da upravo takvi preuzmu ta društva na upravu.
