Piše: Elis Bektaš
Mauzol, sin Hekatomnoa, uživao je vladarsku čast kralja Karije no ujedno bijaše satrap u službi persijske carske dinastije, Ahamenida. Da li je bio Helen, nemoguće je pouzdano utvrditi, ali zato je ostavio nepobitne dokaze vlastite opsjednutosti helenskom kulturom, čime i nehotice ukazuje na Helene kao na preteču moderne nacije, u smislu inkluzivne socijalne, istorijske i političke tvorevine.
Premda satrap u persijskoj službi, on učestvuje u satrapskim pobunama protiv centralne vlasti, koje, premda neuspješne, nanose duboke ožiljke imperiji, koje će Aleksandar Veliki kasnije pretvoriti u smrtne rane. Premda fasciniran helenstvom, on ratuje protiv Atine u namjeri da proširi svoju vlast na okolne posjede. Uz to, njegovo je divljenje helenstvu selektivno i, dok prihvata kulturu i tehniku, ideja atinske demokratije mu je odbojna. Umjesto toga, on vlada kao tiranin, ne odveć omiljen među svojim podanicima.
No Mauzola povijest pamti prije svega po monumentalnoj grobnici, jednom od sedam svjetskih čuda antike, koju je sebi podigao još za života i koja je svjedočila njegovu megalomaniju i vladarsko častohleplje. Ipak, to veličanstveno zdanje u Halikarnasu, današnjem Bodrumu, koje je postalo etalon za sve monumentalne grobnice i koje je Mauzolovo ime sačuvalo za vječnost, premda je samo razoreno mnogim zemljotresima, nije bilo tek puki dokaz vladarskog ludila već i subverzivni čin protiv Ahamenidskog carstva.
Struktura mauzoleja i njegovi reljefi, djelo četvorice helenskih skulptora – Leohara, Briaksisa, Skopasa i Timoteja, za žitelje Karije, ali i susjednih zemalja, bili su čuvari svijesti o o vlastitom helenstvu. Upravo će ta svijest znatno olakšati posao Aleksandru Velikom, odnosno olakšati mu regrutaciju i mobilizaciju žitelja Male Azije za učešće u njegovim pohodima koji slamaju Ahamenidsko carstvo i udaraju temelj panhelenskoj ideji.
Tako je Mauzolova impozantna grobnica, premda uključuje i sakralne elemente, postala politička građevina par excellence, paradigma budućih nacija kao inkluzivnih tvorevina. Mauzoleji nisu samo posljednja počivališta već i politički testamenti vladara koji ih sebi podižu, odnosno politički i istorijski putokazi koji svjedoče aspiracije njihovih nasljednika.
Njegošev mauzolej na Lovćenu, zamišljen na dvoru kralja Aleksandra i sazdan u doba Brozove vladavine, oko kog je danas Crna Gora nepomirljivo podijeljena, jedan je od takvih političkih testamenata koji je legat najznamenitijeg člana dinastije Petrovića trebao pretvoriti u južnoslovensku baštinu a samog Njegoša pozicionirati kao proto-Jugoslovena.
Da su istorijski tokovi zavisili isključivo od volje jugoslovenskih vladara, ta bi se ideja možda i ostvarila, ali istorija je odabrala da ide drugim putevima. No lovćenski je mauzolej i dalje potentno zdanje koje u sebi nosi ogroman potencijal za unutrašnje crnogorsko pomirenje. Sve što treba učiniti, jeste jedna jednostavna intervencija u enterijeru mauzoleja, kojom bi se uvažili svi aspekti slojevite Njegoševe ličnosti, koji je bio i svjetovni i vjerski poglavar.
Potrebno je, dakle, unutar mauzoleja odrediti prostor kom će biti dodijeljena funkcija kapele i na taj način nepomirljivo ili-ili pretvoriti u pomiriteljsko i-i. Bez kapele, na Lovćevnu nema Njegoša, ali ni bez mauzoleja ga ne bi bilo na vrhu te planine. Ni oni koji se protive kapeli ni oni koji se protive mauzoleju nisu kadri da razumiju Njegošev značaj, i kao svjetovnog vladara i kao vjerskog poglavara i kao književnika i mislioca. Zato budućnost Crne Gore leži u rukama onih koji će biti u stanju da razumiju Njegoša i da to razumijevanje pretoče u pomirenje jedne tragično podijeljene zemljice.
