Piše: Elis Bektaš
Da je Milorad Dodik neotesani mamlaz, poznato je i dživdžanima u banjalučkom žbunju. Noseći stub njegove retorike odavno je pretvoren u podilaženje malignom nacionalizmu, a nakon operacije jednjaka, koja za čovjeka njegove dobi uvijek nosi i suočavanje sa terminalnim ishodom, te nakon sumanute pravosudne ujdurme u režiji visokog gaulajtera Šmita i političkog Sarajeva kojoj je bio izložen, Dodik je postao još mahnitiji i još neotesaniji.
Njegov predizborni govor u Istočnom Sarajevu s obje je noge prešao granice političke provokacije i pretvorio se u siktanje ozlojeđenog đuturuma suočenog sa neumitnim biološkim zakonitostima starenja i gubljenja potentnosti, kako biološke, tako i intelektualne. Dodik više ne govori u političkim kategorijama već u rasističkim i nacističkim, pa je tako svojim laprdanjem prešao i granice zakonitog, ali ovaj put ne granice nakaradnog i pravno neutemeljenog Šmitovog zakona, već onih zakona koje su izglasali parlamenti Srpske i Bosne i Hercegovine i koji proskribuju izazivanje i podstrekivanje nacionalne i rasne mržnje i netrpeljivosti.
Opsjednut patološkom voljom za moć i ogrezao u hubris sindrom, Dodik skoro da i nije imao drugog izbora osim da se pretvori u domaću karikaturu Donalda Trampa, ne postavljajući pitanje da li je ovdašnjem političkom prostoru potrebna takva karikatura i da li od nje iko, osim njega samoga, ima ikakve koristi. No pored Trampa, u njegovom je narativu sve više i Gerta Vildersa, a nije teško zamisliti ni Dodika koji se na nekom od narednih skupova pojavljuje ne samo sa MAGA kačketom već i u majici sa koje se kočoperi Anders Brejvik.
Dodikova izjava da se na planeti trenutno vodi rat između hrišćanstva i islama samo je donekle tačna i on to zasigurno dobro zna, ali mu ne pada na pamet da to znanje podijeli sa svojim biračkim tijelom, već zapaljivim riječima gađa tanku žicu u tom tijelu. Naime, tačno je da se vodi rat između hrišćanstva i islama, ali ne između čitavog hrišćanstva i čitavog islama, već je na djelu sukob agresivnog zapadnjačkog, prevashodno američkog hrišćanstva i agresivnog bliskoistočnog islama. Pravoslavno hrišćanstvo drži se podalje od tog sukoba, pogotovo ono rusko koje nastoji da sa islamom izgradi što bolje odnose. Šta Dodik traži u tom sukobu, jasno je svakom ko se sjeća načina na koji je doveden na vlast jer iz tog načina proističu i njegove vječne lojalnosti i obaveze.
No bilo bi i više nego pogrešno samo Dodiku ispostaviti račun za održavanje društva u stanju histerije i ludila. Nakon što je, plešući po Šmitovim notama, političko Sarajevo palo u hipnotički trans i povjerovalo da će se riješiti ne samo Dodika već i Srpske pomoću jednog nakaradnog i pravno neutemeljenog zakona, ono je, barem u trenutnom sazivu svoje političke reprezentacije, izgubilo svaki kredibilitet za buduće bavljenje pravnim poslovima. Kraće kazano, nakon što je posegnulo za pravnim nasiljem i upustilo se u sumanuti pravni progon Milorada Dodika, a po diktatu jednog ocvalog bavarskog činovnika bez diplomatskog i pravnog iskustva i kompetencije, političko Sarajevo više ne može računati da će Dodika izvesti pred sud čak ni kada za to postoji svako pravno utemeljenje. Ko je kriv za to? Pa, Dodik zasigurno nije.
Pored toga, postoji još jedan problem, vjerovatno čak i dublji, u odnosima Dodika i političkog Sarajeva. Dodik je odabrao da bude nerafinirani bilmez i da se kao političkim oruđem posluži proskribovanim idejama poput onih nacističkih i rasističkih. Njegova islamofobija davno je svojoj karikaturalnosti pridodala i dimenziju malignosti. No ona se supstancijalno ne razlikuje od srbofobije, pa i rusofobije, duboko zapretene u političkom Sarajevu. Istini za volju, perjanice političkog Sarajeva svoju srbofobiju iskazuju znatno lukavije i perfidnije, zaklanjajući je iza od samog početka izanđalog narativa o multikulturalizmu i sličnim ideološkim konstruktima, ali ona zato nije ništa slabijeg intenziteta. Ogrezlo u vlažni san o primageniturnosti, političko Sarajevo ostaje vječito nespremno i nesposobno da Srbe prihvati kao punopravne učesnike u bosanskohercegovačkoj društvenoj i političkoj stvarnosti i baš kao što Dodik o Bošnjacima govori kao o totalitetu koji zavređuje ponižavanje i nipodaštavanje, tako i političko Sarajevo Srbe doživljava kao totalitet obavezan da dovijeka iskupljuje krivicu devedesetih.
Zbog svega toga ovdje su nužne nove paradigme a s njima i nova lica, ne samo u političkoj Banjaluci već još više i u političkom Sarajevu. Istrajavanje na postojećim političkim garniturama i na njihovim malignim i podmuklim narativima predstavlja udruženi zločinački poduhvat protiv života budućih naraštaja. Sukob između političkog Sarajeva i Dodika u suštini je sukob između lojalnosti usahlom kurcu Kristijana Šmita i lojalnosti struloj pički Medlin Olbrajt. A te lojalnosti, koje bi lako mogle biti krvlju plaćene, ne duguje niko osim onih koji su se njima okoristili.
Nažalost, odsustvo razumnih glasova i u političkom Sarajevu i u političkoj Banjaluci pokazuje da se ovdašnjim društvima još uvijek tavori u stanju latentnog konflikta i da im nije odbojna ideja prerastanja te latencije u potenciju a potom i u egzekuciju, jer histerična, hipnotisana i zapuštena društva nisu u stanju prenuti se iz noćne more. Ona će radije svoju djecu slati u smrt nego se odreći svojih strahova i svojih vlažnih snova o pobjedi. Fuj.
