Piše: Mr Milorad Durutović
O poeziji Bećira Vukovića pisali su eminentni kritičari, knjige su mu štampali ugledni izdavači, dobitnik je više prestižnih nagrada. Uprkos tome, u kulturnoj i književnoj zajednici njegovo pjesništvo, koje se oblikuje skoro četiri decenije, još uvijek nije adekvatno vrednovano. S jedne strane, tome doprinosi slabašna zainteresovanost kritike da prati savremenu književnost, što je, izgleda, ozbiljan problem našeg vremena, dok, s druge strane, neke razloge valja tražiti i u samoj poeziji ovog pjesnika. Naime, mali je broj njegovih pjesama koje su lako čitljive, pa čak i one koje se učine kao semantički prozirne kada se posmatraju u kontekstu cjeline opusa brzo prošire ili modifikuju svoje značenje, što gotovo da ne dopušta mogućnost partikularnog iščitavanja Vukovićevog pjesništva. Takođe, bijeg od interpretacije može doći i od hermetičnosti, i od alogičnosti poetskih slika, i od disperzivne poetske sintakse, zavisno od toga koju zbirku imamo u vidu.
Možda je relevantno pomišljati da ova poezija nema viši nivo izučenosti, ili bar čitalačke popularnosti, zbog svoje „mračnosti“, odnosno, slika egzistencijalne otuđenosti, apokaliptičnih košmara, infernalne imaginacije, sioranovske gorčine, cinizma i raznih drugih oblika poetske i intelektualne provokacije. Primjera je mnogo, ali nevedimo stihove pjesme „Poniženi psi“:
Mesara je produžetak tela
sa operacionog stola
rasečenih pluća
maramice
jetre
ustremljujem se na kosmos
pored reke iza šetališta
grupa klupa
praznih
okrenutih leđa između
tamno područje seksa i smrti
u štali za automobile
preko bureta sa tečnim katranom
jebu jednog srećnika.
Zbog ovakvih prizora kritičari su Vukovićevu poeziju precizno odredili kao pandemonijum – „poprište užasnih zbivanja“ (Saša Radojčić); dakle, kao viziju jednog demonizovanog svijeta, koji neodoljivo referiše na ovu našu stvarnost (uostalom na koju bi drugu), da ne kažemo, na našu svakodnevicu, od koje bi se počesto valjalo bježati. Ali kuda? – kada se stvarnost u poeziji Bećira Vukovića, naravno ne u naivnom mimetičkom smislu, još jasnije vidi; kada nam pjesnik ne dopušta da zaobiđemo zone totalne destrukcije, već poziva da ispitamo svojstva horora, da uočimo aspekte strave i užasa u njegovoj poeziji, ili pak u našoj stvarnosti – neka to u ovom slučaju bude svejedno.
Ne može se reći da pjesnik izrasta na tradiciji horor žanra, ali da se naslanja na čitav arsenal demonizovanih i fantazmagoričnih slika; užasavajućih i čudovišnih bića; i, što je najvažnije, da se bazira na izazivanju specifične emocije, straha – što su sve imanente odlike horora – zaista jeste evidentno. Međutim, vidjećemo da na takvoj poetici pjesnik, zapravo, gradi neke unikatne poetske mogućnosti.
Ornamentika strave i užasa prisutna je već u nazivima pojedinih zbirki, kakvi su, „Mefistovo seme“, „Potpis svilenim gajtanom“, „Kad ujutru gavran osvanuo“, „Administracija straha“. Međutim, ovdje polazimo od jedne kratke pjesme, čiji naziv glasi „Povodom jednog drveta“:
Vraćajući se kasno, kasno
Opijen običnim
Kosmičkim pićem
Odmah iza predgrađa
Sretoh jedno stablo
Okićeno lepim mladićem.
Ako bismo ostali na pukom zamišljanju slike ne bismo odmakli dalje od „referencijalne zablude“ (Majkl Rifater), te, samim tim, pjesmu sveli na nekakav simpatičan horor. Pjesma, međutim, pruža mnogo više. Autor samo polazi od jezivog prizora, kako bi, pomoću intelektualizacije, ironije i cinizma, oformio jedan viši nivo značenja, kakav nije svojstven hororu, ali to jeste jedan od osnovnih poetičkih modela njegovog pjesništva. Takođe, proizvodeći efekte strave i užasa, prevashodno straha, pjesnik je bliži Njegoševom stihu da „strah životu kalja obraz često“, odnosno, on fenomenologiji straha ne pristupa samo kao specifičnoj emociji, već i kao specifičnoj etici. Ako, tako, promislimo o pjesmi „Povodom jednog drveta“ uočavamo, najprije, razvoj jedne gotovo idilične slika, da bi završnih stih unio semantički incident, poništavajući idiličnu predstavu, ne samo pukim prizorom smrti ili samoubistva, već uplitanjem ironije (u antičkom značenju, ironije sudbine), jer drvo je „okićeno“, i to čime: „lepim mladićem“, čime se ljepota, pa i smisao života daje u svom tragičkom bilansu. Najzad, da kažemo, mladić je važan lajtmotiv Vukovićevog pjesništva. U nekim pjesmama iznijansiran je arhetipskip konotacijama, pa u njemu nalazimo i simbol stradalnika i nevine žrtve. Otuda i u liku Hrista, toliko prisutnog u Vukovićevoj poeziji, takođe možemo prepoznati motiv „lepog mladića“.
Milorad Durutović: O pravim i lažnim pjesnicima
Jedna od središnjih pjesničkih zbirki Bećira Vukovića nosi naziv Crna umetnost, a to je istovremeno i naziv jednog obimnijeg izbora iz njegove poezije, što samo dodatno, dakle, i od strane samog autora, upućuje na značaj tamne imaginacije. Takvo opredjeljenje ne znači, međutim, da pjesnik oblikuje jednu viziju svijeta bez utjehe. Crna umjetnost sadrži naime jednu važnu pedagogiju, ili pouku, da se do svjetlosti ne može stići ignorisanjem mraka, već priznanjem da živimo u svijetu tame. Stoga, ko život doživljava kao besciljno šetkanje taj će zakasniti i na sopstveno spasenje, a to je, reklo bi se, direktna poruka pjesme „Tragajući za Hristovim krstovima“:
Kako volim s jeseni
Da nekuda odem
Da se nekuda vratim
Prispeo sam u neko selo
Na obali jezerceta
Gde se svi behu otrovali hlebom
A na malom okruglom trgu
Ograđenom trnjem
Prekrivenog finom prašinom
Beše dete prutom ispisalo
Jutros je ovde bio Hristos.
Od „crne umjetnosti“ pjesnik nije odustao ni u svojoj najnovijoj zbirci. Već sam njen naziv, „Administracija straha“, signalizuje na estetske mogućnosti koje smo do sad skicirali, dok u istom smjeru naziv pjesme, „Crni sitroen u Bačkoj Topoli“, kojom se otvara zbirka, kvalifikativom „crni“, u pragmatičkom ključu, upućuje da je pjesnik nastavio da nijansira i osnovnu boju ovog svijeta.
