Piše: Aleksandar Živković
Saopštenje Eparhije budimljansko-nikšićke o „indiskretnoj prismotri“ Uprave policije nad manastirom Đurđevi Stupovi, nekako je uslijedilo poslije oštrog istupa poslanika PES-a, Vasilija Čarapića, koji ozlojeđen na kritiku vladike Metodija upućenu predsjedniku opštine Berane, uzvraća kritikom SPC.
Da u novijoj istoriji Crne Gore stvari oko Crkve nikada nijesu jednostavne, kao što bi mogle i morale biti, pokazuje i poziv Matice crnogorske Draganu Veselinovu da baš on izloži pogled na budućnost SPC u Crnoj Gori na njihovom skupu početkom oktobra u Podgorici. Voli Veselinov, iako nije od Mićunovića, „oko vjere vazda popovati“, ali ako to radi plaćen iz crnogorskog budžeta, a iz istog tog budžeta se finansira i „indiskretna prismotra“ manastira, pravoslavni vjernici stvarno imaju razloga za zabrinutost.
Zabrinutost, ali ne i strah koji bi ih sprečavao da vode dijalog i o najtežim pitanjima. Kako teološkim, tako i društvenim, pa i političkim. Uostalom bogoslovi novije generacije u Srba, sjetimo se ovom prilikom Radovana Bigovića, naglašavali su dijaloški karakter Crkve. Bilo je, i ima, onih koji kritikuju tu dijalošku dimenziju, naročito među onima kojima je stran ekumenizam (kao pokret sjedinjavanja, nadamo se, ne i kao vaseljenkost, koja je, takođe, u prirodi Crkve).
No, vratimo se lokalnim prilikama u Crnoj Gori, koliko u njoj Crkva podstiče na dijalog? Ne tako malo u kulturnoj sferi, manje u oblasti društveno-ekonomskih odnosa (rimokatolici i protestanti tradicionalno ta pitanja više pretresaju od pravoslavnih), a u oblasti zamrznutih i tabuisanih tema iz crnogorske istorije, dijalog je, priznajmo, slabašan.
Nije tome krivica samo do Crkve, ali izgleda da ni u njoj, nažalost, nijesu svi pročitali zaključke zavjetne knjige Slobodana Tomovića „Građanski rat u Crnoj Gori“. A ko ne izvuče pouke iz prošlosti, ne treba da se čudi ako mu se njene mračne strane ponove.
Pogrešno i tragično bi bilo, da ako se jedna strana vezuje za Veselinova, i njime nešto „popuje“ po Crnoj Gori, Crkva istakne njegove ideološke oponente za svoje barjaktare. Crkva nije ideološki zavod i ne zanima se ideološkim zavođenjima. Kao sabor pozvanih na svetost, ona čuva i spomen svih žrtava. To je nešto od čega se ne odustaje. O svemu ostalom potreban je dijalog. I između stručnjaka, i u javnosti, uključujući tu i crkvenu javnost.
