Piše: Elis Bektaš
Slučaj seksualnog predatora i zlostavljača Moamera Kasumovića uzdrmao je bosanskohercegovačku, ali i javnost u okolnim zemljama, istina, sa pomalo sramnom zadrškom dugom godinu dana tokom koje su se mnogi upućeni u mračnu stranu Kasumovićeve ličnosti pravili i blesavi i mutavi pa sada to nadoknađuju egzaltiranim izjavama po medijima i objavama po društvenim mrežama. No, o tom malo kasnije.
Mladić koji je u Sarajevu javno progovorio o svojim užasavajućim iskustvima sa izopačenim Kasumovićem, uperio je snop sunčeve svjetlosti ne samo na jedan maligni, ali relativno mali odsječak društva, već na čitavo društvo. Pod tako jarkom svjetlošću ukazala se posvemašnja trulež u kojoj su i Kasumović i njegove žrtve sporedni likovi jedne znatno dublje drame koja ne može imati srećan, pa čak ni podnošljiv završetak.
Seksualnih predatora i nasilnika bilo je uvijek i svuda, a ljudske su se zajednice kroz povijest na različite načine nosile s tim mučnim problemom, u rasponu od drakonskog kažnjavanja, preko prešućivanja i zataškavanja pa do pokušaja da se takvi prevaspitavaju, po pravilu sa ishodom koji ne opravdava uloženi trud, a najčešće kombinacijom različitih pristupa, jer je pitanje seksualnog nasilja usko povezano sa pitanjem moći, pa se stoga dešava da u zajednici koja spremno poziva na linč jednog seksualnog nasilnika, drugi nasilnik uživa i institucionalnu i neformalnu društvenu protekciju.
Pitanje odnosa seksualnosti i društva samo po sebi je složeno, a pitanje seksualne izopačenosti i seksualnog nasilja još je složenije jer ni geografski ni istorijski nije univerzalno, odnosno ne postoji opšteprihvaćeni konsenzus oko sadržaja pojmova seksualne izopačenosti i seksualnog nasilja. To su dinamične socijalne kategorije i zbog toga je svaki pojednostavljeni, mehanicistički i oportuni pristup tom problemu dugoročno poguban, prevashodno po žrtve, pa čak i kad to pojednostavljivanje uključuje drakonsko kažnjavanje seksualnih prestupnika.
Zakon je nesumnjivo moćno oružje u borbi protiv seksualnog nasilja, ali nipošto svemoćno, jer zakon problem rješava post festum, kad se on već desio, a preventivna i preodgojna funkcija zakonske sankcije za prestupnika veoma rijetko bude uspješno ostvarena, jer je seksualnost prije svega biološki fenomen dominantno oblikovan primordijalnim nagonom i iracionalnim segmentom ljudskog bića i tek neznatno dopunjen racionalnim i socijalnim formativnim vektorima.
Zakon, dakle, zahtijeva saborce koji će mu sadejstvovati u borbi za zaštitu društva od njegovih izopačenih članova. Među tim saborcima najvažnija je ideja o javnom dobru koja počiva na idejama nesebičnosti i saosjećanja, a potom i prosvjetiteljstvo, ali ne ono akademsko koje je po pravilu ideološki servilno, već istinsko humanističko prosvjetiteljstvo koje će u svom fokusu imati čovjeka i njegova prava. Društvo prožeto sviješću o javnom dobru i humanistički prosvijećeno možda jeste utopijski koncept, ali mu valja težiti jer bi takvo društvo bilo osjetljivije na patnju drugoga i na vrijeme bi prepoznavalo izopačenosti koje valja suzbijati. I odbijalo bi da šuti iz razloga oportunizma kada se suoči sa izopačenostima duboko ukorijenjenim u ideološke i političke okvire, dakle u okvire društvene moći.
A izopačenost nije specifikum samo nekih ideoloških i političkih okvira, već se ona skoro ravnomjerno raspoređuje po čitavom ideološkom i političkom spektru. Postjugoslovenski prostor, da se zadržim na njemu, potresale su brojne afere na koje je javnost reagovala po pravilu emotivno, neprosvijećeno i pogrešno, u rasponu od Pahomija i Kačavende, preko Rešada Omerhodžića, hodže iz Gluhe Bukovice, pa sve do Kasumovića koji, za razliku od prethodno spomenutih, ne dolazi iz tradicionalističkih i konzervativnih okvira, već pripada filmskom i teatarskom svijetu koji se uglavnom percipira kao moderan.
Susjednu Hrvatsku neugodno često potresaju seksualni skandali vezani za rimokatoličku crkvu, a pošto je Hrvatska neuporedivo uređeniji društveni prostor od neformalnog hrvatskog „trećeg entiteta“ u Bosni i Hercegovini, može se samo nagađati koliko takvih slučajeva ima u krajevima tradicionalno naklonjenim šutnji i guranju problema pod tepih, pogotovo kad su uzročnici problema pripadnici klera. Istovremeno, u Sarajevu se svaki dan očekuje da pukne čir jedne od tamošnjih tekija kojom je godinama upravljao jedan hohštapler i vašarski prevarant. Zbog njega su mnogi zbunjeni mladići, koji su u tekiju dolazili u potrazi za duhovnom utjehom, iz nje odlazili u psihijatrijske ordinacije. I dobar dio čaršije i nadležne institucije itekako su upoznate sa slučajem te tekije, kao što su ni u drugim čaršijama mnoge izopačenosti nisu tajna, ali čaršije uvijek odlučuju da javno šute.
Kao što konzervativne institucije poput, recimo, religijskih skoro po pravilu biraju šutnju kada se suoče sa problemom u vlastitim redovima, identično reaguju i oni koji se smatraju modernistima. Do reakcije dolazi tek kada problem zaprijeti da ugrozi ideološki okvir i strukturu moći, što se najbolje da sagledati iz reakcija sarajevskog režisera Dine Mustafića i dramaturga Feđe Isovića koji u medijima i na društvenim mrežama istupaju sa poprilično retardiranim izjavama sa samo jednom svrhom – da odbrane vlastite pozicije i uticaj struktura i kružoka kojima pripadaju.
Zanimljivo je primijetiti da su veoma principijelne i neuporedivo oštrije reakcije na devijantno i nasilničko seksualno ponašanje vjerskih službenika dolazile iz određenih religijskih krugova, prevashodno iz Srspske pravoslavne crkve ali i iz Islamske zajednice, nego što su reakcije samozvanih građanskih modernista na slične slučajeve u vlastitim redovima i upravo taj momenat otkriva koliko je bitno da društvo razvija autentičnu empatiju za žrtve nasilja, umjesto sterilnog malograđanskog stava, svedenog na opšta mjesta.
Bez dramatične promjene društvenih etičkih paradigmi, odnosno bez prosvjećivanja koje će ohrabriti empatiju zajednice ali i žrtve da progovore o svojim iskustvima, sam zakon će i dalje biti nemoćan pred seksualnim predatorima vođenim svojim atavističkim nagonima. A da je promjena tih paradigmi već odavno postala nužna, rječito potvrđuju dva indikativna momenta ideološkog ludila.
Prvi je već poslovična fascinacija konzervativnih i tradicionalnih društvenih odsječaka antičkom Spartom koja je bila društvo duboko prožeto homoseksualnošću. Konzervativci i tradicionalisti nadahnuti Spartom uvjereni su da razlog njihovog oduševljavanja leži u militarističkom ustroju te antičke državice i u njenim rigidnim moralnim kodovima koji su komplementarni sa idealima reakcionarnih i predmodernih ideologija. Stvar je, međutim, u tome da je homoseksualnost substantia completa Sparte i svako onaj ko se divi postignućima te militantne tvorevine bez kulturoloških i humanističkih ambicija trebao bi biti svjestan da se ujedno divi onome što u vlastitom okruženju prezire.
Drugi indikativan momenat sadržan je u objavi sarajevskog režisera Dine Mustafića na društvenoj mreži Iks, u kojoj on kaže da je „umjetnost pozorišta kreirala ambijent da žrtva progovori, da nas kao društvo suoči koliko je kazneni zakon šupalj za tako gnusne zločine poput pedofilije, gdje počinilac može kupiti slobodu, a žrtvi ostaviti trajnu traumu.“ Ova tvrdnja u najmanju je ruku morbidna, kao što bi bila morbidna tvrdnja da je vojna vještina kreirala ambijent u kom će žrtve ratnih zločina progovoriti, ali od njene morbidnosti i logičke nevaljanosti užasnija je njena zakašnjelost, odnosno Mustafićeva šutnja o nečemu što je bila javna tajna prenošena po kuloarima sarajevskog filmskog i teatarskog polusvijeta.
Dostojanstvo filmskog i teatarskog svijeta, ali i dostojanstvo građanske svijesti i odgovornosti artikulisano brane tek rijetki, poput sarajevskog dramaturga Segora Hadžagića koji svojim nadahnutim objavama na Fejsbuku već danima vivisecira mrak u teatarskim i filmskim lavirintima u kojima su izopačenosti stigle do stadija metastaze, uz prilježnu i disciplinovanu šutnju vedeta tog polusvijeta koje se izdaju za lučonoše moderniteta i humanizma, pa čak i tog nekakvog antifašizma.
Što se tiče već spomenutog zakona kao oružja za borbu protiv nasilne izopačenosti, on nije savršen, jer nije plod organizovanog umnog napora respektivnih subjekata, već je rezultat inercione i mehanicističke resavštine, ali nije ni toliko loš da bi zasluživao zvono koje mu ovih dana oko vrata kače mnogi samozvani eksperti i tribuni. Čak i tako nesavršen, postojeći zakon omogućava primjereno kažnjavanje nasilnika i predatora, pa korijen problema valja tražiti na drugom mjestu, odnosno u trulom društvenom okviru i u njegovom trulom etičkom kodu koji je oblikovan oportunizmom, karijerizmom i sebičnošću. Zbog te truleži bilo je moguće da sudija iskoristi legislativne nijanse i Kasumovića osudi na minimalnu kaznu koja mu je omogućila da svoje zatvorske dane otkupi i otperja na slobodu u rodno Bijelo Polje.
Zbog te truleži društvo i dalje uglavnom šuti na bezbrojne slučajeve izopačenosti i nasilja, ne samo prema maloljetnicima, i zbog nje se žrtve još uvijek nedovoljno često odlučuju da progovore i da potraže pomoć i zaštitu nadležnih institucija, ali i razumijevanje šire zajednice. I zbog te se truleži društvo ne može izboriti za vlastitu ljudskost, onu koja se ogleda u pravovremenom reagovanju na tuđu patnju, umjesto naknadne sterilne empatije po društvenim mrežama, niti sebi može izabrati tijela zakonodavne i izvršne vlasti koja će biti sposobna da zakone prilagođavaju potrebama društva i ideji javnog dobra, odnosno da sprovođenje zakona povjere onima koji će to činiti profesionalno i u najboljem interesu žrtava ali i čitave zajednice, a ne u interesu prestupnika.
Slučaj izopačenog seksualnog zlostavljača Kasumovića značajan je zato što je barem malo uzburkao učmalu javnost koja se dugo i predugo bavi ideološkim konstruktima umjesto stvarnim životnim problemima i koja poslovično šuti sve dok ne bude natjerana da progovori, a i tad to čini na jalov i neuvjerljiv način. Taj je slučaj značajan i zbog odvažnosti žrtve Kasumovićeve nakazne pohote da progovori o svom iskustvu i da podsjeti javnost da žrtva nije kriva niti da se treba sramiti zbog tuđe izopačenosti. Nažalost, slučaj Kasumović nije usamljen i plašim se da će se društvo, nakon talasa pravdoljubivosti i pravedničke grmljavine, veoma brzo vratiti u svoju mutavu i nijemu kolotečinu, sve dok ga ne iznenadi neki novi slučaj o kom se itekako šaputalo po društvenim kuloarima.
Idealno društvo, lišeno kriminalaca, nasilnika i otpadnika od ljudskosti, nemoguće je u stvarnosti. No da bi se neko društvo približilo barem pola koraka tom idealu, ono se mora prosvjećivati, ne na sterilni akademski način, već po zahtjevima etike i humanosti, ali ujedno mora odbaciti i svaku toleranciju na devijacije u zakonodavstvu i pravosuđu. A u civilizacijsku i etičku trulež duboko ogrezla društva, poput bosanskohercegovačkog i okolnih, e ona moraju odbaciti sama sebe, odnosno zablude i zastranjenja koja ih oblikuju, da bi se mogla nadati tom polukoraku ka ljudskosti.
