Piše: Vuk Bačanović
Prema navodima lista Tajms, koji se poziva na izvore iz britanske vlade, Velika Britanija razmatra mogućnost da migrante kojima je odbijen zahtjev za azil premjesti u zemlje Balkana – Albaniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Sjevernu Makedoniju. Štoviše, Britanija se nada da će se ovoj inicijativi pridružiti i zemlje Evropske unije. Ne treba smetnuti s uma da se ova najava novog britanskog kursa prema migrantima dešava u jeku višegodišnjeg lobiranja notorne britansko-australijske rudarske korporacije Rio Tinto u vladi Srbije, ali i kod kompleksnih struktura vlasti Bosne i Hercegovine, s ciljem što bržeg početka eksploatacije litijuma u nalazištima u Jadru (Srbija) i Loparama (RS/BiH), što predstavlja potencijalnu ekološku katastrofu neslućenih razmjera, budući da su oba nalazišta u blizini velikih vodotoka – Drine i Save. Ovome treba pridodati i informaciju koja je, zbog standardnih prepucavanja oko državnih i entitetskih nadležnosti, prošla „ispod radara“, a to je da je u martu 2024. godine u Varešu svečano otvoren prvi rudnik „strateških sirovina“ (olovo, cink i barit), pod upravom kompanije Adrijatik Metals. Događaju su prisustvovali brojni zvaničnici, među kojima i britanski ambasador u Sarajevu, Džulijan Rejli, čime su stvoreni uslovi za pokretanje i drugih projekata usmjerenih na iskorištavanje velikih mineralnih bogatstava Bosne i Hercegovine.
Također, gotovo „ispod radara“ prošla je vijest o novom Zakonu o geološkim istraživanjima u Republici Srpskoj, usvojenom 2024. godine, kojim se predviđa da lokalne zajednice više neće imati ulogu u donošenju odluka koje se tiču rudarskih projekata. Na sjednici održanoj 26. februara 2025. godine, dakle mjesec dana prije izbijanja najveće političke krize nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustavni sud Republike Srpske odbio je da prihvati inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o geološkim istraživanjima Republike Srpske. Kada se uzme u obzir da se potencijalna nalazišta litijuma u BiH nalaze na Motajnici, Prosari, u cijeloj Srednjoj Bosni i na istoku zemlje, u okolini gradova Čajniče, Foča, Goražde i Srebrenica, jasno je da će pritisak lobista Rio Tinta i drugih rudarskih korporacija, putem vlada zapadnoevropskih država, na vlasti u Srbiji i BiH biti sve veći.
Sve ovo znači samo jedno: nabrojane balkanske zemlje, iz kojih se sasvim sigurno ne može isključiti ni Crna Gora, istovremeno su predodređene da postanu rudarske kolonije, ali i geografske lokacije koncentracionih logora u koje će „civilizovani svijet“ izmještati nepoželjne etničke grupe – uglavnom nevoljnike koji su pobjegli od ratova na Bliskom istoku, a koje su izazvale imperijalističke intervencionističke politike SAD i Evropske unije, a koji su sada postali teret koji više ne žele da podnose. U tom smislu, narednim generacijama Srba, Bošnjaka i Makedonaca nude se dva dominantna „perspektivna“ zanimanja: zaposlenje u litijumskom rudniku, sa zarađivanjem crkavice u procesu nepovratnog ekološkog uništenja vlastite zemlje, ili čuvanje koncentracionog logora.
Mnogo toga što je u političkoj retorici postjugoslovenskih kompradorskih vladara bilo naizgled nelogično – u smislu: zašto ne shvataju da je šovinistička i mrzilačka retorika samouništenje za male, srodne narode, prirodno upućene jedne na druge – sada se ispostavlja kao potpuno logično. Pljačkaška privatizacija, rasprodaja resursa budzašto, svođenje ekonomije na prelijevanje iz šupljega u prazno – od zaduživanja radi davanja poticaja stranim investitorima do gradnje infrastrukture radi lakšeg transporta eksploatisanih resursa; fragmentiranje i karikaturalizacija društva i društvenih odnosa; ponižavanje i ismijavanje moralnih i etičkih kodeksa; odsustvo bilo kakvog ozbiljnog koncepta kulturne politike; svođenje nacionalnog na prostakluk i patološko laganje – sve je to imalo za cilj kreiranje beznađa u kojem će kolonizovani pojedinac drage volje prihvatiti svoje mjesto u rudniku ili ispred bodljikave žice, jer alternativa može biti samo gora.
Franc Fanon je zapazio isto kod kolonizovanih Alžiraca i drugih afričkih naroda:
„Kad pomislimo na sve napore koji su uloženi da bi se postiglo kulturno otuđenje, toliko značajno za kolonijalno razdoblje, postaje nam jasno da ništa nije bilo prepušteno slučaju i da je krajnji cilj kojem je svjesno težila kolonijalna dominacija bio: uvjeriti domoroce kako ih je kolonijalizam izvukao iz mraka i kako bi odlazak kolona za njih značio povratak u varvarstvo, u život gomile, čopora. Kolonijalizam, dakle, nije nastojao da u podsvjesti domorodaca bude doživljen kao neka blaga i dobroćudna majka koja štiti svoje dijete od neprijatelja koji ga okružuju, nego kao majka koja neprestano sprečava neko u biti bolesno dijete da počini samoubojstvo, da se prepusti svojim zloćudnim instinktima.“
Kod nas na Balkanu, u zemljama bivše Jugoslavije – u ponovno kolonizovanim državama – stvari stoje znatno strašnije. Kompradorski političari su u tolikoj mjeri prihvatili kolonizatorsku igricu da „zloćudne instinkte“ namjerno proizvode kako bi što bolje služili kolonizatoru, čak i u slučajevima kada je raspoloženje naroda dominantno antikolonijalno, kao što pokazuju veličanstvene studentske demonstracije protiv kolonijalnog režima predsjednika Vučića, odnosno okupljanja stotina hiljada ljudi širom Srbije protiv namjere vlade da korporaciji Rio Tinto dâ u koncesiju Jadar i druge potencijalne lokacije u Srbiji. Usred najveće političke krize u BiH od potpisivanja Dejtona do danas – koja je generisana kako od strane njemačkog kolonijalnog namjesnika, tako i domaćih aktera u Federaciji BiH i Republici Srpskoj – u Loparama (Republika Srpska) održan je masovni skup mještana Lopara, Bijeljine, Čelića i Tuzle pod nazivom „Odbrana Majevice od rudnika litijuma“.
Okupljenima se obratio i gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović, koji je naglasio da borba tek počinje i da Ministarstvo rudarstva i energetike Republike Srpske mnoge činjenice krije od javnosti.
„Ne dijelimo se na Bošnjake, Hrvate i Srbe, već na one koji istinski vole ovu zemlju i žele je ovako lijepu ostaviti našim pokoljenjima, i na one koji ne vole ovu zemlju i žele je prokopati, zatrovati, pokrasti i otjerati narod s vjekovnih ognjišta“, poručio je u istinskom antikolonijalnom tonu.
U tom smislu, združivanje masovnih demonstracija protiv korupcije i korporativnog rudarenja litijuma u Srbiji s istim tendencijama u Bosni i Hercegovini predstavlja jedinu nadu protiv očiglednih kolonizatorskih projekata da cijeli region pretvore u distopijsku pustaru načičkanu sabirnim centrima za nevoljnike „pogrešne“ vjere i boje kože. Koliko savremeno, u tom smislu, zvuče riječi srpskog političkog mislioca i velikog borca protiv šovinizma Dimitrija Tucovića, napisane još početkom prošlog vijeka:
„Balkanski narodi, svaki za sebe, podvojeni, uvijek su predstavljali slamku u zavojevačkim vihorima na Balkanu. Oni su, rasparčani, uvijek bili žrtva tog prodiranja, bilo s juga na sjever, bilo sa sjevera na jug. A oni će i dalje to biti, dokle god ostanu podvojeni, pa čak i neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima, kao što je to, nažalost, do danas najčešće bivalo, uprkos jedne krupne i očigledne pouke koju nam je istorija dala. A ona je u ovome: svima nama na Balkanu spas je jedino u najtešnjem udruženju, u najintimnijem savezu. Tek tada bismo mi bili u stanju da racionalno i za sebe eksploatišemo blaga Balkana, umjesto što ih predajemo na milost i nemilost pljačkaškoj eksploataciji francuskog, njemačkog, engleskog, austrijskog itd. kapitala. A ta blaga nisu neznatna. Ona su veoma raznovrsna, ona su neizmjerna.“
Za savladavanje ove lekcije još uvijek nije kasno, ali popravni ispit više neće biti moguć.
