Piše: Aleksandar Živković
U svojim brojnim varijacijama narodne pjesme Oj, svijetla majska zoro (junaštva), Sekula Drljević je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, „ispjevao“ i varijantu: Oj, seljačka Crna Goro.
Bilo je to u vrijeme kada je konačno završio sa ambicijama da bude radikalski ministar i priklonio se Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Možda taj napjev danas djeluje smiješno, ali u uslovima kada su zemljoradnički pokreti imali značajno mjesto na evropskoj političkoj sceni, pa i kod nas, to nije bio.
Relativno uspješan demagoški trik.
Zemljoradnički pokret u Crnoj Gori zadavaće i kasnije dosta muka Sekuli Drljeviću i Saviću Markoviću Štedimliji. Naročito su im smetali zemljoradnici okupljeni oko Stojana Cerovića i njegovog sjajnog časopisa Slobodna misao.
Objalavali su ih da su skriveni sljedbenici Marka Dakovića, da otupljuju oštricu tzv. socijalne literature itd. I inače, zavidni, jednostavno su morali zavidjeti na jednom takvom časopisu, koji kvalitetom prevazilazi i sve ondašnje, a bogami i današnje, publikacije tog tipa.
Šta je dalje bilo trebalo bi da je opštepoznato, no, čini se, treba podsjetiti: zemljoradnici sa Stojanom Cerovićem uključili su se u narodno-oslobodilačku borbu; Drljević i Štedimlija u ustaške, ali i direktno nacističke redove.
Ovaj istorijski eksurz, preduzeh da bih shvatio stanje u nesretnjoj Socijalističkoj narodnoj partiji. Kod nje nije ostalo ni puno socijalizma ni puno narodnjaštva. Ostao je ministar poljoprivrede sa težnjom da politički kapitalizuje svoj položaj u preostaloj „seljačkoj Crnoj Gori“.
Kratka i na malom, priznajem, uzorku, ljetnja anketa Žurnala pokazala je da u Crnoj Gori još vlada veliko poštovanje prema politici Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića. To za SNP, razumije se, nije tema. Lišeni svake ideologije i intelektualne infrastrukture, izabrali su da istrajavanju na funkcijama, pa dok traje…
Agilnu omladinu uglavnom su odbacili, sa druge strane, socijalisti starog kova ne prepoznaju se u njima.
Koliko je dubok taj pad najbolje se vidi u komparaciji sa razdvojenim od njih sijamskim blizancem – DPS-om.
On ima nekakvu frankovačko-pravašku ideologiju, maskiranu brigom za identitet i edukaciju Crnogoraca, ali nije to ono što mu donosi još uvijek snažno uporište u biračkom tijelu. Ono zbog čega se najviše glasa za DPS jeste u tranzicionim meandrima izgrađen klijentelistički sistem. Medijska mašinerija kojom raspolažu samo je dio tog sistema.
I DPS je postao model za sve političke partije u Crnoj Gori. Bolje biti, makar mali, Milo, nego bez djelića vlasti i pripadajućeg novca, štampati, na primjer, Slobodanu misao.
