Da su mu knjige objavljene u vrijeme nastanka, Milovan Đilas bio bi veliki pisac koji se bavio i politikom.
Piše: Aleksandar Živković
Prijateljstvo Milovana Đilasa i Matije Bećkovića, ideoloških nesrodnika, još uvijek je mnogima, ne samo Crnogorcima, zazorno.
Đilas je podigao spomenik tom prijateljstvu u svojim dnevnicima, sada se i Matija odužio knjigom Moj drug Đido (Vukotić medija, 2025).
Moto knjige preuzet je od Jejtsa:
„ Mržnja uma gora je od svake druge
Od strančarenja se kloni kao od kuge.“
Naravno da je Matijini knjiga, pisana u vidu glosa koje se nadovezuju jedna na drugu, puna i istorijskih i političkih tema, ali ćemo se ovdje zadržati samo na onim koje tretiraju Milovana Đilasa kao književnika.
Matija Bećković piše kako je bio poražen beskompromisnom iskrenošću hronike Besudna zemlja, prvog rukopisa koji mu je Đilas dao na čitanje: Već posle prvih rečenica bilo mi je jasno da tako nešto o sebi i svojoj porodici nije napisao nijedan Srbin, da ne kažem Crnogorac.“
Greh učinjen njegovim knjigama, smatra Matija, veći je od grehova učinjenih samom Đilasu: „Da su objavljivane kada su napisane, Đilas bi bio jedan od velikih pisaca koji se bavio i politikom.“ Tako je, na primjer, roman Crna Gora traktat o tamnici i ideji: „Đilas opisuje tuđe robovanje i druge robijašnice da bi jasnije sagledao sebe i svoju robiju i tako sebi pružio priliku za složeniju književnu majstoriju.“
Milovan Đilas bio je nadahnut narodnom i Njegoševom epikom. Matija piše da ne zna nikoga ko je napamet znao toliko stihova. Najviše je voleo da gusla Njegoša, a omiljena mu je bila pjesma o Vuku Lopušini.
Možda otuda i izvestan anahronizam Ćilasove proze. Matija svjedoči da je Đilas kada je pročitao Če – tragedija koja traje, rekao:“Sad se tako piše. A moje je sve staromodno i anahrono.“
Đilas je, primjećuje Bećković, najbolji u opisima svojih književnih junaka. Naročito se ističe opis vojvode Marka Miljanova, sa kojim se Đilas poistovjećivao, pa ja vojvodin portret istovremeno i autoportret Milovana Đilasa:
„ Okošt i odrešit, čist i uredan, sav u ideji, ovoga puta moralnoj, odeven lepo i nerazmetljivo, okrenut u sebe – u vrednosti nematerijalne i nevremene… To kao i da nije starac, krepak i svež, nego mladić – rođen da umre za čast i ime, da živi za reč, za misao, za dobro drugih.
A ono što ga je naročito izdvojilo i što će uvek zadivljavati, jeste način na koji se vojvoda Marko odvojio od gospodara, koji je zabranio da ga zovu vojvodom i prizivaju na skupove i svečanosti, zastrašujući one koji su ga posećivali. Knjazu je bilo lako dobiti dnevnu bitku s Markom, ali je izgubio onu s večnošću. Ovaj čovek kao da je i vlastitu prošlost uništio, ili mu je veoma malo stalo do nje, kao da hoće da kaže: ma kako da je velika, ta prošlost je beznačajna pred onim što mislim, što nosim u sebi. Odrekli su ga se ratni drugovi i prijatelji, zaboravili ga kumovi, vređali rođaci iz sela… Nisu slučajno mnogi govorili da je poludeo. Iz njihovog položaja to nije bilo i sasvim netačno. Gde se čulo, kad je bilo da se neko svojom voljom odrekao moći i gospodstva.“
U knjizi-omažu kaže Matija o svom drugu Đidu: „ I kada su njega otključavali, njegove knjige su zadržavali pod ključem. Imao je šezdeset godina kad su počinjale da se štampaju na njegovom maternjem jeziku.“
Knjige imaju svoje vrijeme, misli Matija.To je jednim dijelom tačno, ali ključ za čitanje Milovana Đilasa sada je kod nas.
