Piše: Stanko Crnobrnja
Čini se da se ceo svet, svakog dana, u strahu i čudu pita – šta se ovo dešava i kuda sve to vodi. Ima mnogo odgovora, a u njima mnogo pretpostavki, mnogo zbunjenosti, magle, pa i gluposti. Zavladala je velika konfuzija koja se čita i kao – kontrolisani haos. U takvom dramatičnom stanju uvek je dobro vratiti se u, i to uz pomoć briljantnih ljudi koji su opisivali, raščlanjivali, pronicali u suštinu ljudskih odnosa u ranijim epohama, često osnaženi i vremenskom distancom sa koje su to radili.
Kapitalna knjiga prve polovine 20. veka jeste „Jučerašnji svet” Štefana Cvajga. To je blistavo delo koje otkriva duboke istine o ljudskoj prirodi, istoriji i generacijskim jazovima. Cvajg, u memoarskoj formi, detaljno opisuje atmosferu Beča uoči Prvog svetskog rata. Posebno se posvećuje prikazu intelektualne i kulturne klime među tadašnjom omladinom. Danas, kada se ovo delo čita, nameću se poređenja ne samo sa sadašnjim vremenom u svetu i kod nas već se u njemu mogu uočiti zapanjujuće sličnosti omladine u Beču, pre Velikog rata, sa omladinom u Beogradu, pre raspada Jugoslavije. U tim sličnostima dominiraju dijalektike koje se, na kraju, mogu razumeti samo kao tragične jer malo pažljiviji prolaz kroz ovo delo i Cvajgove citate, očigledno, nameće taj zaključak.
Grad Beč Cvajg predstavlja kao grad koji je mladima nudio neograničene mogućnosti. To je pravi centar kulture i nade. Omladina je ispunjena idealizmom i željom za promenama. To je generacija odrasla u miru i ne oseća strepnju pred nadolazećim ratom. Cvajg piše: „Mi, mladi, nismo slutili da živimo u eri koja će se jednog dana nazvati ’zlatno doba sigurnosti’. Verovali smo u napredak, u lepšu budućnost, a rat nam je delovao kao nešto nemoguće.” U potrazi za identitetom omladina se posebno angažuje u književnosti, muzici i psihologiji, a Frojd je važna ličnost u tom krugu. Kako se rat bližio, Cvajg beleži da je oduševljenje mladih postajalo sve manje, a umesto toga narastali su strah i razočaranje. On piše: „Nismo mogli da verujemo da će Evropa, koja je toliko radila na humanizmu, baciti sve u vatru rata. A, ipak, zanos za ratom je zahvatio i mnoge od nas.”
Kolektivna apatija
Ironija tog vremena naglašava kontrast između slobode i nadolazeće katastrofe – dok bečka omladina uživa u slobodi i umetničkom procvatu, političke sile već pripremaju rat. Cvajg se seća: „Bili smo slepi za sve znake koji su najavljivali oluju… Naša mladost je bila puna pesme, a ne straha.” Mi, ovde, dobro se sećamo da je i u vremenu pred raspad Jugoslavije mladost bila puna pesme, a ne straha. Ali, valja se setiti one Bregovićeve, proročanske – ko ne sluša pesmu, slušaće oluju. Za Jevreje u Beču rat označava početak kraja tog „zlatnog doba”. A nakon rata, umesto mira, za njih nastupa jezivo vreme neizvesnosti, patnje i smrti. Dakle, i bečka omladina, posebno jevrejska, i beogradska omladina, pogotovo studentska, srednjoškolska, umetnička i levičarska, iskazuju se kao generacije pune nade, ali i velike naivnosti. Uživanje u bezbrižnosti multinacionalnog Beča i kosmopolitskog Beograda omladini ne daje prostor da predvidi koliko će ratovi promeniti svet. Cvajg sa nostalgijom piše o tom vremenu, ali istovremeno kritikuje kolektivnu apatiju koja je usledila. Toj apatiji doprineo je sudbinski jaz između starijih i mlađih generacija tog vremena. A on je bio i kulturološki i društveni i psihološki. Kako je to tada, konkretno, izgledalo? Cvajgovi roditelji pripadali su generaciji koja je još uvek osećala nesigurnost usled antisemitizma. Težila je ka opreznom integrisanju u austrijsko društvo. On piše: „Naši očevi su još uvek bili ’tolerisani’, nikada potpuno prihvaćeni. Njihov cilj bio je da budu pristojni građani, neupadljivi, da ne izazivaju.” S druge strane, mladi Jevreji, rođeni u Beču, doživljavali su sebe kao ravnopravne Evropljane, odbacujući strahove svojih predaka. Cvajg to ovako opisuje: „Mi nismo više osećali nikakvu vezanost za geto. Naš dom je bio Evropa, naša vera – napredak i umetnost.”
Različite generacije imale su i različite vrednosti. Starija generacija cenila je materijalnu sigurnost i društveni ugled. Najvažnije je bilo imati častan posao i poštenu ušteđevinu. San roditelja bio je da deca postanu doktori ili advokati. Mladima je kreativni izraz bio važniji od konvencionalnog uspeha: „Mi smo prezirali ’buržoaski’ život. Sanjali smo o revolucijama u umetnosti, o pisanju koji će potresti svet.” Roditelji su učili decu da izbegavaju sukobe: da se ne ističu, da budu tiši, bolji, pažljiviji od drugih. Mladi Jevreji su antisemitizam doživljavali kao primitivizam koji će nestati uz napredak. „Verovali smo da će obrazovanje i kultura antisemitizam učiniti nemogućim. Naš odgovor bio je da postanemo još vidljiviji – piscima, muzičarima, misliocima.” On naglašava da je njegova generacija predstavljala revoluciju u odnosu na roditelje. Odbacila je strah, religiozne norme i težnju za asimilacijom „po svaku cenu”. Umesto toga, prihvatila je kosmopolitski identitet i kulturnu slobodu. Međutim, tragično, upravo ta sloboda postala je krhka, ugrožena i, na kraju, uništena nadolaskom nacizma i rata.
Još jedna važna generacijska razlika ogledala se u odnosu na materijalnu stabilnost. Cvajg opisuje kako su njegovi roditelji i njihovi savremenici preživeli ekonomsku nestabilnost i društvene turbulencije 19. veka. Za njih je sigurnost bila glavni cilj. A najveći greh bio „rizik”. Ušteđevina, penzija, osiguranje – to su bile svetinje. Čak i bogati Jevreji živeli su kao da će sutra ostati bez svega. Novac nije bio sredstvo za uživanje, već oklop protiv neizvesnosti. Cvajgov otac stalno je ponavljao: „Uvek imaj bar godinu dana plate u ušteđevini!” Starija generacija videla je obrazovanje i profesije isključivo kao alat za društvenu zaštitu: „Moj otac bi rekao: ’Pozorište i poezija su lep hobi, ali prvo završi pravo!’ Za njega je umetnost bila raskoš koju si možeš priuštiti tek kad imaš kuću i štednju.”
Zavetrina između dva požara
Cvajgova generacija smatrala je da je pretvaranje u „ugledne građane” izdaja duha, prezirala je one koji su pravili karijeru. Za njih, praviti kompromise zbog stana ili titule – to je bila smrt duše. „Pola naših genija iz kafane bilo je opsednuto time da šokira ’starce’. Pili smo apsint, citirali Ničea, smejali se svetinjama. Verovali smo da je svet otvoren kao knjiga koju treba pročitati u galopu. Rat? To je bila priča iz istorijskih udžbenika! Naša sloboda izgledala je kao večni zakon prirode. Nismo shvatili da je ona bila samo poseban trenutak u istoriji – mala zavetrina između dva požara.”
Kroz vreme, ova tragična dijalektika stvorila je sliku u kojoj su roditelji bili robovi straha ali su preživeli, dok su Cvajg i njegova generacija bili robovi iluzija. I milioni njih nisu preživeli. Samo petnaest godina posle Velikog rata, platili su užasnu cenu. Možda najdirljiviji citat iz „Jučerašnjeg sveta”, koji sumira ovaj sukob generacija, jeste sledeći: „Moji roditelji su drhtali za svoju imovinu; mi smo drhtali od uzbuđenja za svoje snove. Na kraju, istorija je pokazala da je i jedno i drugo bilo prolazno.”
Izvor: Magazin Politika
