Piše: Aleksandar Živković
Sve jugoslovenske ekonomske reforme propale su zbog nedostatka pratećeg političkog okvira. Bilo bi pogrešno ako se u vladi misli da priključivanje EU samo po sebi ispunjava njen politički program.
Ekonomisti će izražavati različite stavove oko finansijskog paketa „Evropa sad 2“, no čini se da je Spajićeva vlada finansijski konsolidovala državu i da otvara dva nova „fronta“: umjereni rast standarda koji bi uz veću tražnju trebalo da pogoduje rastu BDP (što je funkcionisalo u prethodnom periodu, mada je taj rast dobrim dijelom stvar „finansijske tehnike“, a ne toliko „realan“); a sa druge strane da podstakne razvojno-kapitalne investicije (predlog PES-a za osnivanje Razvojne banke, investicije u vitalnu infrastrukturu podržane iz fonda EU za tzv. zapadni Balkan, i vjerovatno, iz drugih izvora).
Relativna finansijska stabilnost u Crnoj Gori, ne bi trebalo da prikrije težak socijalni okvir u kome se ekonomska politika vlade sprovodi. Kapitalne investicije ne vraćaju brzo prihode, ali nema razvoja turizma npr. bez rješenja pitanja vodosnabdijevanja i kanalizacije. Istina, brz ulazak u EU donosi mnogo veće fondove za takva pitanja, ali i sada mora da se radi u tom pravcu.
Ako bismo, mislim opravdano, u kapitalne investicije ubrojali i pitanja obrazovanja i zdravlja stanovništva, ali i kulture uopšte, već bi se videlo koliko su kapaciteti države, ipak, mali. A dodajmo tome da stopa nezaposlenosti iznosi (u prvom kvartalu 2024) 11,9% što jeste neuporedivo bolje nego 2005. godine kada je iznosila preko 30%. (Upravo bi na tom podatku neki budući socijalni istoričar možda mogao da pronađe korene strastvenih “identitetskih rasprava“, kao pokrića u surovoj borbi za radno mjesto. Slična je geneza i „svetonazor“ kriminalnih klanova.)
A, uz i dalje visoku, neevropsku, stopu nezaposlenosti, Crna Gora ima i evropski problem: nedostatak radne snage.
Sve rečeno dovodi do ključne tačke političkog programa neophodnog za uspjeh kako finansijskih reformi, tako i razvojno-kapitalnih investicija: stvaranje dobre državne i lokalne uprave. To znači znatno efikasnije, sa minimalnim mogućnostima za korupciju, profesionalizovane maksimalno, prilično manje, a dostupnije i otvorenije prema potrebama građana.
Da bi se ovo postiglo potreban je čitav niz ekonomskih i pravnih mjera. Za sada se čini da je najveća preša: smanjiti broj činovnika, a preostalima znatno povećati plate. Otpori bi takvom programu bili silni, ali ako je Vojska mogla da se svede (citat Pere Božovića) „na nivo lovačkog društva“ (što se pokazalo, da ne kažem: odmah se i znalo, kao istorijski promašaj), zašto bi činovnička kasta bila privilegovana?
Često se govori, s pravom o partitokratiji, ali kada čitate crnogorske medije djeluje da je stvar postala maligna: „Politička kriza u Andrijevici“, „Obrt u Budvi“, „Berane bez dogovora“…Šavnik da ne pominjem. Oko čega se bore ta gospoda, za koju očigledno ni centrale stranaka nijesu autoritet? Mislim da je odgovor jasan.
Promjene u sferi državne i lokalne uprave zahtijevaju i čitav niz pravnih mjera. Idealno bi bilo započeti ih donošenjem novog Ustava i oslobađanjem od one Mitrićeve sklepavine za Mila, usvojene Marović-Medojevićevom manipulacijom. Vrijeme je pokazalo da taj ustav ne reguliše osnovna pitanja funkcionisanja izvršne i zakonodavne vlasti, nije mu to, istini za volju, ni bio cilj jer je porazumijevao da se sva vlast koncentriše u jednom čovjeku. Danas, u vrijeme populističkih vođa ta se opasnost nadvija i nad zemljama sa ozbiljnijim ustavnim sistemom, i zbog toga, a i kao Katunjanin, ne mogu da preskočim pitanje: šta bi nam falilo da smo parlamentarna ustavna monarhija?
U svakom slučaju, čini se da je urgentna potreba donošenja Zakona o vladi i novog Zakona o lokalnoj samoupravi.
Važan dio političkog paketa uz ekonomske reforme svakako će biti i rekonstrukcija vlade. Ona nužno uključuje političke interese različitih članica vladine većine, ali ne bi smjela da se svede na puku podjelu ministarskih fotelja. Pregovori o rekonstrukciji mogu da budu prilika da se dođe do konzistentnosti u radu vlade na ključnim ekonomsko-političkim pitanjima.
Sada vlast u Crnoj Gori počiva na ekonomskom programu (koji jeste orijentisan ka „dostizanju Evrope“, ali je neortodoksan u odnosu na stavove evropskih ekonomskih tehnokrata); na radu Specijalnog tužilaštva i na evrointegracijama. Mnoge zemlje istočne Evrope, imale su zaista i koristi i štete od uključivanja u EU. U nekim je došlo do drastičnog pada broja stanovnika, ali su u smislu privrednog rasta skoro sve bile na dobitku (čak i na uštrb zapadne Evrope). Ali sve te zemlje imale su i svoje političke programe i borbe. Bivša Jugoslavija („EU u malom“) imala je brojne ekonomske reforme, koje su propadale zbog nedostatka političke podrške, odnosno čuvanja okoštalog političkog sistema i privilegija kaste na vlasti. U nekom vidu, to je i danas najveći problem ekonomskog programa „Evropa sad 2“.
