Država treba da osnuje institut za istraživanje svih zločina koji su se u Crnoj Gori dogodili tokom Drugog svjetskog rata i poslije njega, bez obzira ko ih je i u ime koga učinio. Iza toga treba da stane država i mora bi da postoji i nacionalni konsenzus oko ovih pitanja, ocijenili su sagovornici RTV Podgorica u emisiji „Referat“.
Komentarišući inicijativu mitropolita Joanikija da se formira institut za istraživanje svih zločina, aktivista i zagovornik politike sjećanja Aleksandar Saša Zeković je naveo da je i javno podržao tu inicijativu, istakavši da je od crkvene zajednice došao konstruktivan i dobronamjeran predlog.
„Cijenim da svi u Crnoj Gori koji držimo do dobronamjernosti i želje da približimo stavove i ojačamo međusobno razumijevanje, mislim da je inicijativa mitropolita bila na mjestu i zaslužuje punu podršku javnosti. Inicijativa je, prije svega, u skladu sa onim što prepoznajemo u evropskoj praksi sjećanja. Sve postkomunističke zemlje, koje su se na različite načine suočavale sa tim nasljeđem, opredijelile su se, između ostalog, i na ovu mjeru, da se uspostave posebni instituti, koji će se baviti na objektivan i naučan način istraživanjem svega što spada u tu vrstu negativnog i lošeg nasljeđa“, kazao je Zeković.
Ističe i da je prethodna godina protekla u raspravi o nasljeđu iz naše prošlosti i čini mi se da je time dato jasno usmjerenje kako bi društvo moglo dalju raspravu da povede i u kojem pravcu. Kao primjer navodi institut u Sloveniji, te da nešto slično ima i u drugim postkomunističkim zemljama.
„Takve inicijative i proces suočavanja sa prošlošću u cjelini pomaže društvu da se oslobodi emotivne napetosti i da krene putem razumijevanja, pomirenja i da time bude kvalitetnija budućnost“, poručio je Zeković.
Crna Gora, kako kaže, još ne može da postigne punu saglasnost da se bavimo nevinim civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata, naročito nakon ratnog perioda.
„Ovdje se ne govori o onima koji su se opredijelili za neku stranu, već za one osobe koje nisu uzele učešće u ratu, već su stradali zbog nedovoljne podrške ideologiji Komunističke partije. To su nevine i civilne žrtve. Treba da krenemo od njih. Najprije tu možemo da postignemo nacionalni koncenzus, jer tu ne bi trebalo da bude spora. Tu govorimo isključivo o teritoriji Crne Gore“, kazao je Zeković.
Prema njegovim riječima, a na osnovu detaljnih istraživanja, može se govoriti o par hiljada žrtava partizanskog pokreta na nivou Crne Gore. Način njihovog stradanja, kaže Zeković, treba da bude predmet daljih istraživanja.
„Nevjerovatno je da i danas imamo nepriznate žrtve, što ne smijemo dozvoliti. Nedopustivo je da i danas gazimo po tim žrtvama, koje su u nekom parku, ispod neke staze, u jamama ili pećinama. Sve to mora da se detaljno ispita i da se suočimo sa istinom. Takođe, ne smije se ni preuveličavati sa brojkom žrtava, što se radilo u prethodnom periodu, već treba da znamo istinu“, naveo je Zeković.
Ističe da se mora otvorenije govoriti konkretno i o događajima i stvarnim činjenicama.
Aleksandar Saša Zeković: Obnoviti posthumno dostojanstvo i zaštiti sjećanje
Simonović: Ako ne dođemo do prave i potpune istine nećemo daleko stići
Novinar i publicista Budo Simonović smatra da je u načelu dobra inicijativa za osnivanje instituta za izučavanje zločina koji su se u Crnoj Gori dogodili tokom Drugog svjetskog rata.
„Inicijativa kao inicijativa je dobra. Samo se plašim nečeg drugog. Da li bilo kakav institut koji će biti formiran od bilo koga može da tu istinu saopšti bez subjektivizma, bez opredjeljivanja za i protiv“, kazao je SImonović.
Ističe da je, pored ostalog, veoma važno ko pokreće ovu inicjativu.
„Imam strepnju da je crkva prilično potrošila svoju legitimnost i pravo za jednu takvu inicijativu. Iz više razloga. U posljednjih 20, 30 godina otkako je počela revizija istorije nije crkva odigrala ulogu kakvu je morala da odigra. Imamo nedavno priču oko spomenika Pavlu Đurišiću. Htio to neko priznati ili ne takva inicijativa izaziva odbojnost kod velikog broja ljudi i sumnju u nedobronamjernost. Za njega je jasno da je toliko okrvavio ruke, da je toliko zločina počinio da ne zaslužuje spomenik“, kazao je Simonović.
Simonović je naveo još jedan primjer, zbog koga, po njegovim riječima, crkva nema legitimitet za pomenutu inicijativu.
„Crkva je prije dvije decenije proglasila za velikomučenika i sveca Milorada Vukojčića, zvanog pop Maca. Čovjeka o kom sam napisao knjigu i za kojeg je nepobitno utvrđeno da je u noći između 13. i 14. aprila 1944. svojom rukom ubio devet mladih žena koje su bile majke. Taj čovjek koji je na javnom suđenju osuđen zbog učešća u 57 zločina. Javno osuđen na vješala to je bila najstrožija kazna, ta je kazna promijenjena i on je strijeljan. On je proglašen ratnim zločincem, navedeno je u toj odluci koga je sve ubio. Takvog čovjeka proglasiti za sveca je veliki grijeh Srpske pravoslavne crkve“, kazao je Simonović.
Dodaje da su oni koji podržavaju takve stvari izgubili pravo da se miješaju.
“Sve dok ne isprave, a to nije teško ispraviti. Nije ni Biblija za sva vremena, a ne kamoli takva odluka. Valjalo je potražiti, naći ljude, provjeriti je li Budo SImonović napisao laž. Za desetak godina otkako je objavljena knjiga nije niko o toj knjizi slova napisao i niko se nije našao da kaže da sam napisao laž“, kazao je Simonović.
Smatra da oko formiranja instituta mora biti postignut konsenzus.
„To mora da bude pitanje i vlasti i opozicije. Jer nam takav institut treba, takva istina nam treba. Ako ne dođemo do prave i potpune istine i otvoreno kažemo ko je šta uradio nećemo daleko stići. Bilo je i ranije inicijativa da treba na političkom nivou to sprovesti, političkim dekretom. To su gluposti. Nikad niko nije nikoga pomirio dekretima, nego samo gledanjem oči u oči i suočavanjem sa istinama“, kazao je Simonović.
Aleksandar Saša Zeković: U Crnoj Gori kulminira „rat sjećanja“
Vučetić: Posljednjih 30 godina nemamo ozbiljnu istorijografsku knjigu koja se bavi Drugim svjetskim ratom
Istoričar Filip Vučetić podržava inicijativu osnivanja Instituta za ispitivanje zločina.
„Bez obzira da li su ih počinili pripadnici partizanskog pokreta, četničkog pokreta ili drugih vojnih formacija – prije svega muslimanske milicije i albanskih kvislinga“, kazao je Vučetić.
Smatra da iza tog projekta treba da stane država.
„Prije svega zato što bi za taj projekat trebala da budu obezbijeđena ozbiljna sredstava. Da se angažuje stručno osoblje – pravnici i istoričari, koji bi mogli da istražuju u arhivima u Crnoj Gori i u arhivima u inostranstvu. To je izuzetno veliki posao. Treba da se pregleda sva građa svih vojnih formacija“, kazao je Vučetić.
Ističe da bi jedini dobar rezultat bio popis žrtava svih vojnih formacija koje su djelovale na prostoru Crne Gore od 1941. do 1945. godine.
„Postoji šansa da naše društvo razgovara. Naše društvo nije toliko opterećeno Drugim svjetskim ratom kada bi se riješila druga pitanja u Crnoj Gori. Kada bi se riješilo ekonomsko pitanje, ovim temama bi se bavilo par istoričara, a ne cijelo društvo. Tu veliku ulogu imaju mediji i politički prvaci, koji kada treba da prikriju svoje malverzacije ili da dobiju političke poene, oni se bave Drugim svjetskim ratom ili 1918. godinom. Mislim da, kada bi se riješili drugi problemi koje imamo u Crnoj Gori, mi bi lako razgovarali o ovim temama bez većih problema“, kazao je Vučetić.
Upitao je kakav sukob mogu da imaju dva „obična čovjeka ako mu je đed bio u Četnike a drugi u Partizane“.
„Ali ako se insistira na tim podjelama, to je već problem. Te podjele su se desile bez naše volje, desile su se 1941. i pitanje je kako bi mi postupili kada bi se našli u tim pozicijama“, kazao je Vučetić.
Naglasio je da treba sakupiti stručne ljude i izvršiti detaljna istraživanja arhiva u zemlji i inostranstvu i popisati žrtve svih vojnih formacija.
Istakao je da se, nakon formiranja komunističke vlasti, istoričari se nisu bavili zločinima komunista.
„To je bila tabu tema o kojoj se nije moglo pričati do kraja 80-tih godina i početka 90-tih godina“, kazao je Vučetić.
Smatra da je postojao selektivan pristup zločinima, ali i da brojni istoričari izbjegavaju da se bave Drugim svjetskim ratom.
„Posljednjih 30 godina nemamo ozbiljnu istorijografsku knjigu koja se bavi Drugim svjetskim ratom. Te teme su prešli u ruke publicista i novinara. Zašto je to tako, veliko je pitanje?“, istakao je Vučetić.
Ističe da se u regionu radi vrlo ozbiljno o Drugom svjetskom ratu.
„U Hrvatskoj se ozbiljno radi po pitanju Drugog svjetskog rata. U Srbiji imate izuzetna naučna djela o Drugom svjetskom ratu. U Crnoj Gori to jedno duže vrijeme ne postoji, a nije da nema tema kojim bi trebali da se bavimo. Do skoro nismo imali nijednu ozbiljnu monografiju koja se bavila zločinima muslimanske milicije. To je bila tabu tema. Neki istoričari su čak tvrdili da su to bile seoske straže koje nisu pravile zločine, a onda kada se ušlo u istraživanje arhivske građe, došlo je do izuzetno zanimljivih podataka i do velikog broja zločina koje su te jedinice počinile – ne od Trianestojulskog ustanka, kako se često pominje, nego mnogo prije izbijanja ustanka“, kazao je Vučetić.
Kazao je da su sve vojne formacije imale zadatak da štite stanovništvo.
„U Andrijevačkom srezu muslimanska milicija djeluje kao ofanzivna formacija, mnogo prije podjele na četnike i partizane. Imate logor u Plavu 1941. godine o kom niko nije pričao. Tamo je stradalo preko 30 djece sa prostora Velike i tako dalje. Te jedinice su aktivno učestvovale u ratnim zločinima nad pravoslavnim stanovništvom, aktivno su sarađivali sa okupatorom, naoružavani su od okupatora i učestvovali su u svim operacijama koje su vođene na teritoriji Crne Gore“, kazao je Vučetić.
Vučetić je problematizovao sadržinu udžbenika iz istorije, kazavši da u njima nema zločina koji su se desili u Pivi i Velici.
Izvor: Gradski.me
