Treba li Srbiji (pravda) Koveši ili (glumac) Zelenski?
Piše: Aleksandar Tutuš
“Dva rade četiri stojedu“ – riječi jednog prostodušnog Srbina na skupu podrške Predsjedniku Srbije koji je obilazio u prethodnim danima Rasinski okrug, Vučić nije nalazio u svim onim knjigama koje je pročitao o propagandi i političkim ujdurmama. Iako je djelovalo kao sigurna terapija oporavka slušati klicanje masa, nekoliko nepripremljenih, nepredvidljivih pitanja posjetilaca naprednjačkim skupovima, upućenih direktno Predsjedniku, dalo nam je do znanja vrlo jasno da najbolji student prava ikad, ne samo da nije nadnaravno inteligentan, već i da nema elementarnu sposobnost upravljanja kriznim situacijama niti kontrole svog ponašanja. To plaši i dodatno zabrinjava.
Ali, ima ko misli za njega. Jer kako je izjavila bivša rektorica Univerziteta u Beogradu Ivanka Popović, članica ProGlasa “od sad preuzimamo mi“. “Mi“ bi trebala biti opozicija koja će nastaviti s mjesta dokle su studenti došli. To mjesto je nivo do kojeg srpska opozicija nikad nije došla, ni operativno ni idejno. Preuzimanje je otimanje. Kako bi izgledalo to u praksi srpska javnost je imala prilike vidjeti na saboru u Novom Sadu kroz staru vampirsku ekipu koja se dočepala mikrofona.
Situacija je kompleksnija nego li se čini, no nakon velikog studentskog i narodnog sabora u Novom Sadu održanog na dan grada, politička kriza dobija svoje obrise, odnosno moguće načine razrješenja.
Da podvučemo najprije učinke administracije Aleksandra Vučića. Osim unutrašnjih afera i koruptivnih skandala koji nisu dosad mnogo interesovali kolonijalne guvernere, nesporan rezultat je potpuna eliminacija svih tragova srpske državnosti na Kosovu i Metohiji i sporazumi verifikovani sa srpske strane, koji uključuju i elemente koji potvrđuju kosovsku državnost u odnosima sa Srbijom. Dakle, Kosovo je odradio. Tekući zahtjevi, od Kovid agende, 4. industrijske revolucije, konkretne podrške Ukrajini, idu mu takođe jako dobro. Malo je zapelo oko litijuma, ali sve u svemu, Vučić je kvalitetan poslušnik i Istoka i Zapada.
Da li će kredit koji je stekao kod svojih partnera pomoći da mu se očuva vlast? Možda, uz, kako to biva, neke dodatne uslove.
Podrška Marine Abramović studentima, koju je režim velikodušno nagradio za njeno gostovanje u Beogradu, kazuje da ova konceptualna umjetnica kao svojevrstan brend slobode kontraumjetnosti, uspješno tezgari sa svojim svjetskim imenom. Koliko pozitivnih misli izaziva njeno ime pak u Srbiji, među studentima i građanima, upitno je. No, kad se doda u isti koš sa Madoninom podrškom, nekoliko skupova podrške u Hrvatskoj – koji kad je u pitanju tek akademska solidarnost ne moraju biti nužno negativni – i zaokruži trenutkom kad pred narod izlazi Bjelogrlić i Kesić da prozbore koju, ipak treba malo promisliti. Dakle, to je preuzimanje.
Aleksandar Tutuš: Molitva ispod padajućeg naosa, neki novi Solunci
Nije važno šta su radili ova dvojica, ili nisu. Jesu li oni ono najbolje što je moglo stati pred srpsku mladost? Šta oni mogu da kažu i da rade, i za šta trebaju studentima i narodu. i tako redom, Obućina, Ivanović i ostali. Je su li naš osnovni problem institucije? Ako su problem institucije, prvenstveno Tužilaštvo – govoriti je trebao neiskompromitovani sudija ili advokat, ako je ProGlas nezaobilazan onda profesor Miodrag Jovanović s Pravnog, ili profesor Ratko Ristić možda, ili neki drugi uman i častan intelektualac, poručiti šta nam je činiti, poučiti i ohrabriti narod. Prije svega studenti. Da pričaju kako je bilo hodati 80 kilometara, spavati pod januarskim nebom.
Svi naši problemi potiču od kršenja zakona. Pa i ovo kad Predsjednik kaže da ima nekoliko imena u glavi za mandatara buduće vlade. U njegovih osam ustavnih ovlaštenja ne spada da mu se po glavi vrte imena koje će staviti na čelo nove Vlade.
Patetika pomenutih govornika na novosadskom saboru suze svih nas koji smo bodrili studente na njihovom maršu prema gradu u kojem se desila strašna tragedija, briše glibavim maramčetom. Onda opsujemo nešto i okrenemo glavu.
Ta isprazna govorancija vodi u štetnu jalovu opštost. Kako se ti likovi prihvate i u čemu vide da im je pripala zasluga i čast da govore pred saborom?
Osim ako:
Vampiri protesta redom, Madone i Marine, iz Sarajeva Severine, Bjele i razne Keze, su prisutni jer postoji plan da se u vremenu do 30 dana koliki je rok za raspisivanje izbora ili konstituisanje nove Vlade, pazi sad, formira nova Vlada, od ni manje ni više nego: od probrane opozicije, članova ProGlasa i naravno naprednjaka. Projekt koji će Vučić predstaviti ka Vladu spasa, kao svoju brigu da spasi mir u Srbiji i ostane na vlasti. Protesti su postali preopasni za ovaj sistem. Jer kome treba (us)pravna, nezavisna i ponosna Srbija? Kome je ikad trebala? Osim Srbima nikom. Ni svim Srbima nije. Pobuna protiv sistema, to opako oružje, sad je u rukama studenata i građana, a ako je za nešto bila sposobna opozicija, to je bilo urušavanje svake zdrave inicijative, uzaludne šetnje za smirenje i rasplinjavanje energije. Ili razoružavanje, što i sad ima zadatak da izvede.
Kao da se dosad nisu naprasno našli u Vučićevoj Vladi “opozicionari“ kao Gordana Čomić, Milica Zavetnica, ili posljednji slučaj za gađenje u vidu Dragana Šutanovca koji postaje ambasador Srbije u Njujorku. Nekoliko opozicionih lica u novom sazivu, nakon preuzimanja studentskih protesta kako to zove gospoja Ivanka, logičan je slijed. Između bi se odigravali neki veoma neizvjesni i teški pregovori. Kao i svi oni koje je Predsjednik vodio. Osim što se ishod znao unaprijed.
U slučaju takve Vlade – koja suštinski i ne čudi, jer ionako su u vlasti svi prvotimci žutih i svih ostalih iz DOS – a, a sadašnja opozicija nije ništa drugo do igrači sa klupe žutih i DOS -a – sva priča o Tužilaštvu prestaje, težnje koje su sad ispoljene kao zahtjevi za bolje i pravednije društvo, biće brzo prekrivene zaboravom kao i brojni protesti zadnjih godina koje su opozicija ili glumci, te razni neshvaćeni umjetnici nasađeni na binu jednostavno ugušili bez krvi.
Ta Vlada je jedna mogućnost. Alternativa je da angažman zabavljača na novosadskom saboru svima jasno poruči da se ne borimo za brutalno sprovođenje zakona i istraga, nego ćemo svi u kolo, pa dok ne popadamo. Pa da onda i protesti budu pretvoreni u karneval, kako ih vlast već nastoji prikazati, da se pokunje mamurne maškare sljedeće jutro i vrate u jedini okvir – gdje zapaliti poslije faksa.
Ili se neće dopustiti kontaminacija protesta. Atomski slijeva…
Treba li nam Zelenski zvani Volodimir, da nas u one kineske kopove oko Bora i Majdanpeka samo gurne, u jednu prostranu masovnu grobnicu u koju će stati čitav narod ili nam treba srpska Laura Koveši, dao kao Justicija podigne u jednoj ruci terazije a u drugoj da je spreman svjetli i nepotkupljivi mač.
Šta će dobiti vlast u Srbiji, možda neku čudnu kohabitaciju, ili produžetak samovlašća, sve brojnije incidente i sukobe, ili suočavanje sa odgovornošću, razjasniće dani koji dolaze, ne ovisi i njoj, to je sigurno. Ovisi o kolonijalnoj upravi s jedne i studentima i građanima s druge strane. Od sedam nezavisnih zemalja koje je napala zapadna Alijansa u proteklih dvadeset godina, samo u Srbiji nije izbio građanski rat. Ostaje bojazan da Srbija ima jako male šanse da bude samosvojna i pravna nacionalna demokratija. Ali moramo se boriti baš za takvu Srbiju, sve drugo je neprihvatljivo. Zelenskog već imamo, treba nam ona, Pravda.
Nema preuzimanja!
