Piše: Aleksa Đilas
Izgleda da nije tačno da su u smrti svi jednaki i da počivaju u miru. U decembru ove godine navršiće se 100 godina od smrti Nikole Pašića. I kao da ga i hvale i napadaju više nego ikada. A Josipa Broza bi jedni da uklone iz grobnice, dok drugi smatraju da zaslužuje ulicu u Beogradu. Orkanski vetrovi koji duvaju oko imena ove dvojice političara nesumnjiv su dokaz da su značajniji od većine njihovih pokojnih kolega.
No, nisu Tito i Baja slični samo po dramatičnoj posthumnoj sudbini. Meni na Titovom licu ima samozadovoljnog i okrutnog, a čuvena Pašićeva brada mi se čini kao glumljenje i pretvaranje. Ipak ću rado priznati da su obojica bili lepi ljudi, pravilnih muških crta, inteligentnog i dostojanstvenog izraza lica. Tito se oblačio skorojevićki i rasipnički, uz to voleo razmetljive uniforme, ali je i kod nas i u svetu važio za elegantnog i uvek prigodno obučenog.
Pašić je bio skromniji, a uniforme nije ni imao, ali je uvek bio besprekorno sređen i doteran. Pogledajte ga samo kako je „skockan” na potpisivanju Krfske deklaracije jula 1917: brižljivo ispeglane pantalone, žirado šešir, dendijevski štap od trske. Obojica su se mnogo trudili da imaju lepe manire, a sa strancima su se strogo držali protokola. I doista im je polazilo za rukom da ostave dobar utisak.
Uspostaviti demokratsko i institucionalno sjećanje na Milovana Đilasa
I jedan i drugi važili su za slabe govornike, a ni jezik im nije bio čist i pravilan. Tito je umeo da bude i brbljiv i preopširan. Ali bili su veliki i vešti demagozi, umeli da zavedu masu, pokrenu je. Baja je koristio poštapalice – najpoznatija je „ovaj“ – da bi u polemici dobio na vremenu. Voleo je i da se neiskreno slaže, čak da istovremeno prihvata stavove koji se međusobno isključuju. A Tito bi često izrekao jednu tvrdnju, pa se onda odvojio od nje, da bi najzad zaključio nešto treće. Ostavljao je tako sebi prostora za političke manevre. Pod uticajem ruskih revolucionarnih ideja
U manjim grupama i među bliskim saradnicima govorili su jasno i jednostavno, svodili složene probleme na njihovu suštinu – ovo znam i iz prve ruke, od svog oca Milovana Đilasa Đida, koji je godinama sarađivao sa Titom. Najzad, i možda najvažnije, nikad se nisu zbunjivali i bili su veoma samopouzdani – Tito čak možda više od Pašića.
Pašić je rođen u Zaječaru, u graničnom kraju srpstva prema Bugarskoj, a Tito u Kumrovcu, u graničnom kraju hrvatstva prema Sloveniji. Osnovno školovanje je obojici bilo neredovno, a u mladosti će se opredeliti za tehniku – Tito će postati mašinbravar, Baja građevinski inženjer. Mada dobri u svojoj struci, čitavog života će im glavna strast biti politika. I mada su učili u nemačkoj sredini i na nemačkom jeziku, prvi u Austriji, drugi u Švajcarskoj, politički će se formirati pod uticajem ruskih revolucionarnih ideja i za Rusiju biti politički vezani.
Kao revolucionari, tajno će organizovati pristalice, dizaće bune i ustanke, biće zatvarani i suđeni, morati da žive u emigraciji. Na njih će biti pokušavani atentati. I, naravno, ratovaće, a Tito će i učestvovati u bitkama. Danas bi se reklo: Život pun stresa! Bilo kako bilo, sačuvaće dobro zdravlje, biti u poznim godinama mentalno sveži i puni energije, dočekati duboku starost.
Možda nije sasvim nevažno da su ženu svog života – Josip Jovanku a Nikola Đurđinu – našli tek u svojim zrelim godinama, kao i da su imali velikih nevolja sa sinovima. Titov Žarko se opijao i pravio skandale, Bajin Radomir ‒ Rada bančio i pravio finansijske malverzacije. (Meni su pričali potomci predratnih buržuja kako su im kao deci, kad bi bili nevaljali, roditelji užasnuto govorili: Bićeš kao Rada Pašić!)
Političke partije koje su predvodili Pašić i Broz po značaju su bez premca u srpskoj i jugoslovenskoj istoriji. U stvari, Narodna radikalna stranka i Komunistička partija su jedine političke stranke za koje se bez dvoumljenja može reći da su stvarale istoriju. I izvorni radikali i komunisti-idealisti boriće se pre svega za socijalnu pravdu i biti prožeti egalitarističkim idejama. Ti ciljevi biće tek delimično dostignuti, ali će Pašić postati veoma imućan, a Broz živeti baš kraljevski.
Kao vođa Narodne radikalne stranke, Pašić će je čvrsto držati u rukama i neće imati pravog rivala. A ni Tita niko neće ugroziti na položaju šefa Komunističke partije. Đidu je možda padalo na pamet da će njegove ideje uticati na politički život više nego Titove, a Ranković je po svoj prilici verovao da će naslediti Tita, možda još dok je ovaj živ. I jedna i druga ambicija su legitimne, ali gledano sa istorijske distance, nisu bile realne. U pravu je Koča Popović kada kaže: Nije postojao drugi Tito!
Mada nisu očekivali globalne ratne sukobe, a pogotovo se nisu za njih pripremali, Pašić i Broz će postati poznati u svetu prvenstveno zbog svoje uloge u dva svetska rata. Pašića će vođenje Srbije u Prvom svetskom ratu učiniti državnikom koga uvažava Evropa, a Tito je od gotovo nepoznatog rukovodioca jedne ilegalne partije stekao kroz partizansku borbu toliki vojnički ugled da njegovo zvanje maršala niko u svetu neće dovoditi u pitanje.
Tito nije bio bolje sreće od Baje
Kada je 28. jula 1914. Austrougarska objavila rat Srbiji, Pašić je imao 68 godina i njegov dotadašnji veoma bogati politički život nije uključivao ni propagiranje jugoslovenstva ni borbu za ujedinjenje Južnih Slovena. U stvari, za njega je postojala samo Srbija, a glavni spoljnopolitički cilj bio je borba za njeno proširenje. Ali nepredvidiva logika rata – izgubljene i dobijene bitke, okupacija i oslobođenje, zahtevi saveznika, strah od revolucionarnih vrenja, raspad Austrougarske, i na kraju ali nikako najmanje značajno, ideali i probuđene nade dela južnoslovenske omladine i inteligencije – dovešće do stvaranja jugoslovenske države. I Pašić će, bez prave želje i volje, postati jedan od njenih glavnih arhitekata.
Tita mnogi opisuju kao hrvatskog nacionalistu. Netačno. Ali Tito doista nije u mladosti bio zagovornik južnoslovenskog ujedinjenja niti se u međuratnom periodu zanimao za opstanak i sudbinu Jugoslavije. Bio je na prvom mestu revolucionar, komunista i internacionalista koji je srcem i dušom odan Sovjetskom Savezu. Međutim, kada je u novembru 1943, na Drugom zasedanju AVNOJ-a u Jajcu, izabran za predsednika Nacionalnog komiteta, postao je defakto šef vlade Jugoslavije, zemlje koja se istovremeno i oslobađa i iznova stvara. Tek tada, sa već 51 godinom, postaje prevashodno jugoslovenski državnik i političar. I to će biti do kraja života, a zemlja će u svetu neretko biti nazivana Titovom Jugoslavijom.
Mnogo toga za šta se Pašić borio propalo je i nestalo. Srbija se izgubila u Jugoslaviji, kralj Aleksandar i knez Pavle prigrabili su više vlasti od Obrenovića protiv kojih se Radikalna stranka borila, parlament je između dva rata stalno gubio i na moći i na ugledu, Jugoslavija je 1941. brzo poražena i raspala se na delove. A onda je došao komunizam.
Tito nije bio bolje sreće od Baje. Nema više samoupravnog socijalizma, Jugoslavija je nestala, federaciju i bratstvo i jedinstvo zamenio je krvavi građanski rat. A onda je došao antikomunizam. Kad god se sretnu na onom svetu, Tito i Pašić zajedno tuguju, grde svoje naslednike, čak ponekad priznaju svoje greške. Ipak, najrađe hvale jedan drugoga zbog političke veštine i državničkog dara, osećanja za istorijski trenutak. Pa što da im onda i mi to ne priznamo?
Izvor: NIN, br. 3938, 18. jun 2026.
