Piše: Redakcija
Jedna sentenca Borislava Pekića koja glasi: „Ne menja čovek stranku, nego stranka čoveka“ – tako precizno može da služi kao lozinka crnogorskih političara. No, kada je u pitanju aktuelni predsjednik Crne Gore, to je pomalo diskutabilno.
Naš predsjednik se možda i nije promijenio već u susret podgoričkim izborima pokazuje jedno od svojih pravih lica. On tek traži stranku koja će izgledati u skladu sa njim samim. Jer, kada on kaže „stranka“, misli „Ja“; isto tako, kada kaže, „država“ misli „Ja“, što se tako lako čita sa njegovih usana. Samim tim, sve više liči na svog prethodnika; da baš onog Mila Đukanovića kojem se mladalački i drsko uspješno suprotstavljao u predizbornoj kampanji. Oh, koliko smo mu tada vjerovali…
U jednom od skorašnjih izjava trasirao je podjelu na pristojnu i civilizovanu, odnosno na retrogradnu nacionalističku Crnu Goru. Ova druga ga je dovela na vlast, a ova prva tek treba da zadobije njegovo povjerenje. Drugim riječima, Jakov se sada našao u onoj dječijoj igri zvanoj „između dvije vatre“. E, sada da li se snašao to je već pitanje za daleku budućnost. U najskorije vrijeme ostaće u igri kao centarfor s klupe. Dijelom ga limitira funkcija koju obnaša, a dijelom u već viđenom timu s Dritanom Abazovićem i Lukom Rakčevićem on teško da može doći do kapitenske trake. Fali mi ključni mišić: liderski potencijal.
Ostaje još jedno neobično pitanje: Pa da li je moguće da je Milatoviću dosadna uloga predsjednika Crne Gore, te se već poduzeo ambicije da ruši Vladu!? Skloni teoriji zavjere mogli bi pomisliti da Milatovićeva prava stranka i nije u Crnoj Gori, već je on prvotimac neke inostrane filijale, koja ima dobar plan za Crnu Goru. Sudeći pak po tendencijama političkog rasta i razvoja, racionalnije je pomisliti da je Milatović sam prokockao svoj politički maksimum.
