Druga P. nijesam vidio godinama, rado bih čovjeka danas izgrlio. Ali, ali… Za ovu evokaciju imam obavezu da zahvalim Milanu Kneževiću. Ovaj ugledni političar je odavno zapao u hronično okrivljivanje Zdravka Krivokapića za svaki problem što se dešava u Crnoj Gori.
Učio je sa mnom u osnovnoj školi jadan P. On je bio dobar učenik, izvrsnog vladanja i vaspitanja. Skroman, sjedio uvijek u zadnjoj klupi. Nikada se nije utrkivao da istakne svoje znanje, da nekim nestašlukom zadobije pažnju. Ništa, tih, vaspitan, uredan.
Svi smo ga voljeli. Ali, ali… Kada bismo napravili neki džumbus u školi, kada bi, potom, uslijedila istraga od razrednog, preko pedagoga do direktora, da se pronađu izvršioci nedjela, da se ispita ko je krivac, svojim udruženim snagama pomagali smo istražiteljima, odgovarajući da je kriv drug P.
Avaj, nama je to bio veliki štos, znali smo da nam niko neće vjerovati, ali bilo je nečega đavolski smiješnog u tom hroničnom okrivljivanju P-a za sva nepočinstva u školi.
Druga P. nijesam vidio godinama, rado bih čovjeka danas izgrlio. Ali, ali… Za ovu evokaciju imam obavezu da zahvalim Milanu Kneževiću. Ovaj ugledni političar je odavno zapao u hronično okrivljivanje Zdravka Krivokapića za svaki problem što se dešava u Crnoj Gori.
Možda je zapravo sve dječački bezazleno, infantilno; možda Milanova narav, budući satiri i lakrdiji sklona, okrivljuje Zdravka po logici stvari, jer se čovjek preziva tako – Krivokapić.
Samo, samo… šta je Rankom!?
Bilo kako bilo, možda će i Milan kad odraste poželjeti jednom da zagrli Zdravka, drugaraski, kao što bih ja danas zagrlio druga P.
Milovan Urvan
