Piše: Elis Bektaš
3. Korpus ARBiH, formiran na području Okružnog štaba Teritorijalne odbrane Zenica 1. 12. 1992. godine, sastojao se od operativnih grupa (OG „Bosanska krajina“, OG „7-jug“, OG „Lašva“, OG „Bosna“ i OG „Zapad“) brigadnog sastava, koje su kasnije reorganizovane u divizije (33. div, 35. div i 37. div), a u sastavu korpusa bile su i sljedeće samostalne jedinice na direktnoj vezi komandi korpusa: 3. bVP (bataljon vojne policije), 3. SDb (samostalni diverzantski bataljon), 3. lard PVO (laki artiljerijsko-raketni divizion PVO), 3. map (mješoviti artiljerijski puk), 3. tč (tenkovska četa), 3. IDč (izviđačko-diverzantska četa), 3. bV (bataljon veze), 3. logistička baza, četiri samostalna manevarska pješadijska bataljona, te samostalne brigade: 303. Vbbr (viteška brdska brigada), 314. Smtbr (slavna motorizovana brigada) i 7.VMbbr (viteška muslimanska brdska brigada), kao i odred „El Mudžahid“, koji u organizacijsko-formacijski sastav korpusa formalno ulazi tek nakon što je za komandanta korpusa postavljen brigadir Sakib Mahmuljin, intimus Alije Izetbegovića . Sve brigade i divizije u svom sastavu su imale vod, odnosno četu vojne policije sa nadležnošću za djelovanje isključivo u zoni odgovornosti jedinice u čijem se sastavu jedinica vojne policije nalazila.
Logor za srpske i hrvatske civile i ratne zarobljenike smješten u zgradi Muzičke škole u Zenici formiran je po naređenju komandanta 7. VMbbr i za njegovo funkcionisanje bila je nadležna četa vojne policije te brigade, pod stručnim rukovođenjem organa SVB (službe vojne bezbjednosti) brigade, na čijem čelu se nalazio Nesib Talić.
3. bVP sa tim logorom, kao ni sa drugim zločinima na području grada Zenice, ali i u čitavoj zoni odgovornosti 3. Korpusa, nije imao apsolutno nikakve veze, štaviše, komanda bataljona u više navrata je izvještavala komandu 3. Korpusa o kršenju zakona ratovanja i o ratnim zločinima i zločinima protiv civilnog stanovništva koji su se dešavali u toj ustanovi, ali komanda korpusa nikada, uprkos višekratnim zahtjevima iz bataljona vojne policije, nije preduzela nikakvu akciju na rasformiranju tog logora i privođenju odgovornih za počinjene zločine.
Pored komande korpusa, sa postojanjem logora bio je upoznat i CSB (centar službi bezbjednosti) Zenica, na čijem čelu se nalazio Šefik Džaferović, koji takođe nikada nije našao za shodno da angažuje policijske snage na rasformiranju nezakonitog logora smještenog u najužem gradskom centru i udaljenog nepunih 200 metara od njegove kancelarije.
7. VMbbr bila je svojevrsna pretorijanska garda ratnog predsjednika predsjedništva RBiH i vrhovnog komandanta OS RBiH Alije Izetbegovića, koji je održavao veoma prisne lične kontakte sa starješinskim kadrom te brigade i koji je prilikom svakog dolaska u Zenicu redovno posjećivao tu jedinicu, bivao smješten u njenim objektima i koristio se njenim uslugama obezbjeđenja.
Iz naprijed navedenog slijedi da je za formiranje i djelovanje nezakonitog logora u Muzičkoj školi u Zenici odgovorna isključivo 7. VMbbr koja je funkcionisala kroz paralelni lanac komandovanja, odnosno koja je samo formalno bila potčinjena komandi 3. Korpusa, ali je u praksi djelovala pod izravnim patronatom Alije Izetbegovića i njegovih političkih intimusa. Iz toga se sam od sebe nameće zaključak da je bošnjačka politička riba, kao i ostale političke ribe Jugoslavije, smrdila od glave a ne od repa.
Optužnica koju je Tužilaštvo BiH podiglo protiv četvorice starješina 7.VMbbr zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Muzičkoj školi u Zenici sramno je zakašnjela i predstavlja uvredu zdravog razuma, jer po toj optužnici ispada da su nižerangirani oficiričići jedne brigade mogli na svoju ruku da rekviriraju školu u samom centru grada i organizuju logor sa svim njegovim funkcijama (administracija, obezbjeđenje, snabdijevanje…), bez znanja i saglasnosti nadređenih.
O pravdi će se moći govoriti tek ukoliko tok suđenja nedvosmisleno ukaže na spregu neposrednih izvršilaca sa vrhovima vojne i političke vlasti i ukoliko u presudi, kao suodgovorni za zločine u Muzičkoj školi, budu navedeni i komandanti i emiri, odnosno politički komesari 7. VMbbr, skupa sa svojim ideološkim patronom, Alijom Izetbegovićem, te ukoliko suđenje otvori pitanje sramotne i nedopustive pasivnosti načelnika CSB Zenica Šefika Džaferovića, koji je smatrao da je sasvim prihvatljivo da trpi postojanje logora za civile na par minuta hoda od svoje kancelarije.
Zločini počinjeni tokom rata u Bosni i Hercegovini jesu se razlikovali kvantitativno, ali kvalitativno između njih nije postojala nikakva razlika i zato je proces povodom ratnog zločina u Muzičkoj školi u Zenici možda i posljednja prilika da se razbije shizofreni strah od izjednačavanja, odnosno da se shvati da samo izjednačavanje zločina može voditi ka podnošljivoj budućnosti.
