“Još dok je moja ćerka bila sasvim mala, primijećivala sam kod nje taj psihološki i duhovni problem. U periodu njene adolescencije, vodila sam je naporedo i psiholozima i sveštenicima – duhovnicima. Međutim, baš niko, sem mene, nije uvidio njen problem. Štaviše, ubjeđivali su me da mi je dijete sasvim normalno, te da ja, poput mnogih roditelja, nešto umišljam” – riječi su koje mi upućuje šesdesetogodišnja žena duge, prosijede kose, dok oslanjajući se na podugačak štap bordo boje, sjedi na gumnu, u dvorištu mainske Crkve Sv. Petke. Priča mi kako su se problemi njene ćerke u narednim godinama i decenijama počeli sve više manifestovati. Nikada sa njom nije uspjela da uspostavi normalan odnos, kakav bi majka i ćerka trebale da imaju. Nikada nije imala ni prave prijatelje i uvijek je sama sebi bila sasvim dovoljna. “Problem moje ćerke je u tome što ona nije u stanju da razvije dublje emocije prema drugim ljudima.
Ona nije u stanju ni da voli, ni da mrzi. Samim tim, nije u stanju da bilo kome bude prijatelj ili, pak, neprijatelj. Taj problem je postao i drugima uočljiv kada se udala za čovjeka, sa kojim se prethodno jedan kraći period zabavljala. Taj brak je zajednica bez ljubavi! Moji unučići – dječak i djevojčica, nikada nisu osjetili pravu majčinsku ljubav.
Sada su u periodu puberteta i gotovo nikada nisu kod kuće. Nekada vežu i po par dana a da se nikome od nas ne jave i kažu gdje se nalaze. Za to vrijeme, njihova majka potpuno mirno i bezbrižno sjedi kod kuće, ispunjavajući svoju svakodnevnu rutinu. Njen muž, suočen sa nedostatkom ljubavi od strane svoje supruge, počeo je načisto da propada. Najprije je postao kockar, da bi se ubrzo i propio. I tako ja nijemo posmatram propast te porodice, nemoćna da bilo šta preduzmem”. Priča mi kako joj je ćerka već dvadeset godina zaposlena u istoj firmi, te kako ni tu nije uspjela sa bilo kim da se zbliži. Svoj posao obavlja mehanički, ne unoseći u njega bilo kakve emocije. ” Nemojte se, oče đakone, začuditi ako vam kažem da je moja ćerka i pored svega toga veoma religiozna! Dolazim iz antikomunističke porodice, u kojoj se uvijek postilo i išlo u crkvu. Međutim, religioznost moje ćerke mi je uvijek bila odbojna, budući da je u njoj previše forme, dok suštine gotovo da i nema.
Ona toliko vodi računa da li je post na vodi ili na ulju, te da li se smije jesti riba ili ne smije. U stanju je da sate provodi u supermarketima, među rafovima, provjeravajući na kutijama proizvoda da li isti u sebi sadrže tragove mlijeka ili jaja. Sa druge strane, nema tu ni pomena o ljubavi prema Bogu i bližnjima, niti spremnosti da se žrvuje za druge”. Kaže mi da je na božićnjem ručku kod njih zatekla sledeći prizor: zet je pripit spavao u sobi. Unučića ni toga dana nije bilo kod kuće. Za sve to vrijeme, za stolom prepunim raznih đakonija, sjedjela je njena ćerka i potpuno bezbrižno objedovala…
Dok sam je slušao, razmišljao sam o tome kako sam i sam upoznao u životu nekoliko osoba, koje nisu bile u stanju da vole. Gotovo uvijek je najteže porodicama tih ljudi, budući da su odnosi u njima slični onima koje je dosta vjerno opisala žena sa kojom sam razgovarao. Lišeni ljubavi i drugih emocija, takvi ljudi svoje živote provode rutinski, bez stresa i nervoze. Međutim, bez ljubavi ne možemo naslediti Carstvo nebesko! Jer, kako kaže apostol, doći će vrijeme kada će proroštva nestati, jezici zamuknuti, znanje prestati. Tada će samo ljubav ostati, jer samo ljubav “nikada ne prestaje” (1.Kor.13,8).
(autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u hramu Presvete Trojice u Starom gradu u Budvi)
Đakon Pavle Lješković
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
