Piše: Nikola Malović
Koliko god da su srećna djeca što su ove godine prvi put liznula slani prst, ima ih i koja nisu. I koja zadugo neće. Jer su im roditelji robovi stoke, voća ili povrća. Ili su gradska sirotinja, koja kraj sa krajem sastavlja na urbanu neku foru
*
Većina današnjih landlock zemalja nastala je raspadom većih zajednica koje su imale izlaz na more. Raspad Austrougarske (1918) ostavio je Austriju i Mađarsku bez mora. Raspad Sovjetskog Saveza (1991) ostavio je zarobljene kopnom Kazahstan, Uzbekistan, Kirgiziju, Bjelorusiju, Moldaviju… Raspad Jugoslavije, a potom i Srbije i Crne Gore (2006), učinio je da Srbija i Sjeverna Makedonija postanu kontinentalne zemlje
*
Rat čeka od Boga odrođenu Evropu. Vučeni i zakulisnim koncima, zapadni političari udružiće crne molitve, medijske i vojne sile, da im ovoga puta pođe za rukom da finalmente unište Rusiju i satru pravoslavlje. Rusija je imala šansu da mudrim i relativno brzim ratom pobijedi manju Ukrajinu, no da li je realno da pobijedi Kolektivni zapad, udružen u poduhvatu satiranja svega što je i srpskom kodu jednako sveto?
Mislim da bih mogao da zasuzim ako bih vidio reportažu o djetetu ili djeci koja do mora jesu stasala, ali ga nikad nisu vidjela.
Čim bih opazio da priča navrće na tu temu, promijenio bih program, jer bi nastavak bio jednak kakvom emotivno uznemiravajućem snimku. Ne bih mogao da gledam kako neko siroto dijete govori da još nije vidjelo more.
Kao Primorac, nemam čuveni osjećaj prvine, povlašćeni trenutak kad se ono – obično s kakve vršine, iz kola, autobusa ili pak voza – prvi put vidi ljetnje more. Rođen sam na nekoliko metara nadmorske visine, u Kotoru, i more gledam cijelog života. Ono je toliko lijepo da ga se, posebno u Boki, kako kaže pjesnik, nikad nagledao ne bih.
I sad, kao čovjek koji nikada nije ljetovao, divim se onima koji to čine stalno, kojima polazi za rukom da skupe zauvijek skup godišnji odmor.
Ko ljetuje generacijama, tome je godišnji odmor u krvi. Mladi nastavljaju obrazac, nakon što se jednom konačno izbore za odlazak na more bez roditelja, a potom – nastave da obali dolaze na sezonsko poklonjenje u paru, kasnije s djecom, čime se krug zatvara i ciklus nastavlja…
No uvijek bude onih sirotih u novcu, no bogatih u živom, koji su robovi stoke, jer je valja hraniti, napojiti i pomusti, robovi voća ili povrća što sazrijeva, pa ga valja obrati ili će propasti, a računi pristižu, nemilosrdni porezi takođe, a gdje su knjige, patike, cipele i pare za zimske jakne sve većih brojeva?
Djeca bez mora počesto i iz gradova sanjaju plavo, zapitani koliko li to može fluid da bude zaista slan?
Prema zvaničnim podacima Republičkog zavoda za statistiku, 43,6% građana Srbije živi u domaćinstvima koja ne mogu da podnesu trošak sedmodnevnog boravka na moru.
Prema zvaničnim podacima Evrostata, 62–67% stanovništva Crne Gore nema mogućnost da sedam dana boravi na Primorju. Za razliku od Crne Gore kao buduće po političkom dopuštenju članice EU, u razvijenim zemljama poput Luksemburga ili Norveške, svega 7–8% stanovnika ne može sebi da priušti jednonedeljni odmor van kuće.
Crnogorska djeca uglavnom su sva vidjela more, ako i nisu baš sva ljetovala sa porodicom na uvijek skupoj obali. Crna Gora je mala, začas oko stigne da vidi jadranski horizont ili bokeškoplavu boju mora u Zalivu.
Srbija je, pod prinudom da prizna rezultate pokradenog Crnogorskog referenduma od 21. maja 2006, postala landlock zemlja, zemlja bez mora, zarobljena kopnom, jedna od svega 44 međunarodno priznate države, ne računajući teritorije poput Kosova*, Južne Osetije i Pridnjestrovlja.
Srbija se nalazi u grupi od svega petine ukupnog broja država na planeti koje ne izlaze na more, a ne samo da ga je imala nego je – primjera radi u Boki Kotorskoj – Sveti Sava 1219. formirao Zetsku episkopiju, preteču današnje Mitropolije crnogorsko-primorske. Srbima izlazak na more pripada iz nebrojeno razloga, a jedan od njih je što i stonski i kotorski galebovi pamte Nemanjiće. Montenegrini prenebregavaju da je rodonačelni Stefan Nemanja rođen u današnjoj Podgorici, dočim ga oni vide kao okupatora. Stefan Nemanja je Kotor nazivao svojim „slavnim, stonim i ljubljenim gradom“.
Po nesreći, srpski vladari nisu pažnju pridavali kartografiji i pomorstvu, dok drugi jesu, pa danas imamo poznatu nam kombinaciju geografije i istorijsko-političkih procesa.
Većina današnjih landlock zemalja nastala je raspadom većih zajednica koje su imale izlaz na more. Raspad Austrougarske (1918) ostavio je Austriju i Mađarsku bez mora. Raspad Sovjetskog Saveza (1991) ostavio je zarobljene kopnom Kazahstan, Uzbekistan, Kirgiziju, Bjelorusiju, Moldaviju… Raspad Jugoslavije, a potom i Srbije i Crne Gore (2006), učinio je da Srbija i Sjeverna Makedonija postanu kontinentalne zemlje.
Jedina prirodna veza Srbije kao jedinog prirodnog zaleđa Crne Gore jeste da Srbija preko Crne Gore izađe na more. O, znali su tvorci Sporazuma u Dejtonu (1995) da odaleče Srbe od mora i sa zapadne strane, pa je tako Republika Srpska jedina geografija koja, nedaleko od Herceg Novog, vidi more, ali na njega ne izlazi, što je tantalovska situacija. Crnu je Goru trebalo preumiti, da voljom korumpiranih političara prigrli NATO, bivšeg globalnog sadistu i silovatelja, da u tu terorističku organizaciju uđe bez referenduma, ne bi li Crna Gora, posebno kad – kao neravnopravan i trećerazredni član uđe u Evropsku uniju – postane bedem svim srpskim vitalnim interesima.
Sve teze iz gornjeg bi pasusa imale više smisla da u Srbiji postoji spoljna politika, te da i unutrašnja nije samo u službi aktuelnog režima. Jednog dana ćemo saznati da je nacionalna država kao takva izumrla dok smo još živjeli u njoj, i da su je, zbog dugova, vlasnički u potpunosti preuzele korporacije. Crna Gora postoji, ali nije istinita; toj se optici približava i drugo oko u glavi, Srbija.
Rat čeka od Boga odrođenu Evropu. Vučeni izakulisnim koncima, zapadni političari udružiće crne molitve, medijske i vojne sile, da im ovoga puta pođe za rukom da finalmente unište Rusiju i satru pravoslavlje. Rusija je imala šansu da mudrim i relativno brzim ratom pobijedi manju Ukrajinu, no da li je realno da pobijedi Kolektivni zapad, udružen u poduhvatu satiranja svega što je i srpskom kodu jednako sveto?
Dok mnoga očesa – kako se starom dvojinom kaže za dva oka – čitaju ovaj tekst, mnoge oči uživaju u raznim nijansama morske vode: bokeškoplave, egejskoplave, jonskoplave, jadranskoplave… Djeca ciliču od radosti na svakoj plaži, otkako je svijeta i vijeka. I viču isto: Mama, vidi!
Čin vavedenja djeteta u more je povlašćeni trenutak u životu svake porodice. Svojim sam očima gledao kako u Herceg Novom mitropolit Amfilohije šćaše s proljeća da krštava u hladno more triput pogruženu djecu, koja su jošt bila u pelenama. Ipak, u sezonsko doba od vrelog jula i prezrelog avgusta, toliko je u moru dječice da im se raduje svako roditeljsko oko. More je drukčiji prostor slobode od, recimo, parka s ljuljaškama i klackalicom. Fluid je to, u kome dijete prvi put lebdi, lakše za težinu svojim tijelom istisnute vode, hvala Arhimedu na formuli kojom je objasnio čudo!
Koliko god da su srećna djeca što su ove godine prvi put liznula slani prst, ima ih i koja nisu. I koja zadugo neće, jer su im roditelji robovi stoke, voća ili povrća. Ili su gradska sirotinja, koja kraj sa krajem sastavlja na urbanu neku foru.
Sve što mlado biće želi, a ne može da ima, poput ljetovanja u sezoni, karakter će učiniti jačim.
Deca bez mora jednog dana, ako se zareknu, postaće vlasnici stana od koga je do prve plaže, sa sve dječjim kolicima, lako hodočastiti. I ne bi to bio ni dalmatinski dišpet, ni bokeljski despek, ni srpski inat. O cilju se radi. O misiji.
Izvor: Pečat
