Piše: Vera Salomov
Kosta je pisac Pive, i Pive prije potopa, i one rijeke i onog manastira. Kosta misli istu misao o rijeci, koje više nema, o Oku rijeke kojeg više nema, o Manastiru koji nije tu gdje je nekad bio. Kao dječak tih dana, svjedok sam očeve borbe za plemenitu misiju u osnivanju susreta i energije koju je trošio nesebično za veliku ideju, kojoj se posvetio.
Pola vijeka nakon osnivanja „Pjesničke riječi na izvoru Pive“ ime Koste Radovića ostaje neraskidivo vezano za ovu manifestaciju i kulturni život Crne Gore. Pjesnik, prozni pisac, prosvjetni i kulturni djelatnik, Radović je vjerovao da se jezikom i poezijom čuvaju identitet, zavičaj i duhovnost. O njegovom stvaralaštvu, viziji i nasljeđu govori njegov sin, slikar i istoričar umjetnosti Duško Radović, otkrivajući manje poznate priče o nastanku pjesničkih susreta i ideji koja već više od pet decenija okuplja stvaraoce na izvoru Pive.
- Kada danas pogledate životni put Vašeg oca, po čemu biste voljeli da ga pamte – kao književnika, prosvjetnog radnika ili čovjeka koji je kulturi ostavio trajne institucije?
– Jedna misao kaže da je priroda lijepa, da su životinje u prirodi lijepe, ali da se život na zemlji, ipak prepoznaje po čovjeku, a čovjek po djelu. Kosta Radović je iza sebe ostavio veliko djelo kako u književnosti, tako i u kulturi.
Osnovao je i utemeljio pjesničke susrete u Pivi, davne 1971. godine. Kao sekretar Kulturno-prosvjetne zajednice razvio je međudržavnu saradnju sa Kinom, Rusijom, Francuskom, Češkom, Slovačkom, Bugarskom, Egiptom i drugim državama. To je bio period vrijednog rada, bogatog izdavačkog ulaganja u kulturu i kulturna dobra.
Štampao je djela Njegoša, Zogovića, Vuka Karadžića, kao i mladih pisaca. Razvio je bogat kulturno-umjetnički život između gradova sjevera i juga u Crnoj Gori. Revije za kulturu i umjetnost „Ovdje“, „Stvaranje“, „Omladinski pokret“, u Kosti su imale veliku podršku i pomoć. Može se reći da je književnik Kosta Radović kao sekretar Kulturne institucije, i kao pisac dao nemjerljiv doprinos kulturi i njenoj afirmaciji kako u zemlji i u inostranstvu. Njegov rad je prepoznat i vrednovan, i zaslužuje trajnost u zapisu i javnom govoru.
- Šta je Kostu Radovića podstaklo da stvori manifestaciju i koliko mu je bilo važno da Piva postane mjesto susreta pjesnika i kulture?
– Da ništa nije uradio, osim što je utemeljio manifestaciju „Pjesnička riječ na izvoru Pive“, na izvoru rijeke Pive, danas najstarije književne-pjesničke manifestacije te vrste na ovim prostorima i šire, Kosta Radović je učinio neizmjerno puno – toliko da mu sva Piva sa zahvalnošću ime pominje, i da mu daje prvenstvo među piscima i ljudima kakvo zaslužuju velike ličnosti. Kosta je pjesnik, pisac Pive samoglasne, zahvaljujući njegovim knjigama koje je napisao, čulo se o Pivi i njenoj ljepoti daleko i visoko. Kosta je pisac Pive, i Pive prije potopa, i one rijeke i onog manastira. Kosta misli istu misao o rijeci, koje više nema, o Oku rijeke kojeg više nema, o Manastiru koji nije tu gdje je nekad bio.
„Ljudi umiru, a jezik se pamti“ – zapisao je pjesnik u prozi „Piva-potop“.
Osnivanjem pjesničkih susreta na izvoru rijeke, Kosta brani duhovnost, svoj estetski sud o rodu, precima, kulturi, da bi pobijedio neprijatelje, vrijeme i zaborav.
Kao dječak tih dana, svjedok sam očeve borbe za plemenitu misiju u osnivanju susreta i energije koju je trošio nesebično za veliku ideju, kojoj se posvetio, a nigdje u blizini nije bilo žive duše da pomogne, ni dozove, govorio mi je otac.
Pomagao cijeloj plejadi mladih poeta
- Šta mislite da bi danas Kosta poručio učesnicima i mladim pjesnicima koji dolaze na izvor Pive? Kakav amanet bi im ostavio?
– Siguran sam da bi mlade pisce podržao kao nekada što je pomagao cijeloj plejadi mladih poeta u objavljivanju knjiga, korekciji teksta, medijskoj promociji, savjetovao da budu svoji, originalni, da izgrade svoj stil, i da budu to što jesu. Da što više otvaraju pitanja o životu i smrti, danu i noći, dobru i zlu, da vole i sanjaju snove.
Zato su i formirani susreti, zbog stava da se otvore pitanja o različitom tumačenju svijeta i o težnji da se on izmijeni u pravcu humanijeg društva, boljeg i ljepšeg mjesta za stanovanje.
Jezik je jednako važan i za pjesnike i za narod, zato što jezik pamti i nije mehanička oznaka duha. U jednom jeziku se samo može živjeti, a govoriti se može više jezika. Otac je osnivanjem susreta zavještao sebi i drugima ime čovjeka kome su glavna odlika ljubav. On jeste bio ljubitelj vjetra, neba, puta, putovanja… U raskošnom stihu, bez granica, sanjar snova, vjeran majci, zavičaju, umjetnosti, ali u dubini duše najviše je tražio iluziju ljubavi koju je kroz riječ predstavljao ljudima, snagom veličine igumanske duše koja je slična i čista, darujući je svijetu.
Upravo je to ključ darivanja riječi ljubavi i smisao u osnivanju pjesničkih večeri na izvoru rijeke. To je aktivni proces koji obrađuje podsvijest, aktivira čulnost, osvjetljava svijet duhom.
- Da li pamtite kako je govorio o prvim godinama „Pjesničke riječi na izvoru Pive?
– Kada bi otac govorio o prvim susretima, oči bi mu se ozarile. Zapisao je: „U prostore ovog vremena zakoračila je riječ sposobna za duhovnu kreativnost i ima stalnu potrebu za kritičkim preispitivanjem realnog, ima sposobnost intuitivnog viđenja budućnosti i borbeno je angažovana za intenzivnu humanizaciju postojećih odnosa i izrazit dar za otvaranje širokog fronta humanijeg života. To je zadatak umjetnosti“.
Preko tri hiljade ljudi pratilo je susrete. Našem čovjeku, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, bilo je potrebno nešto novo, jer je bio razapet između onoga što jeste i onoga što nije, a morao je da živi u odsustvu svakog vida duhovne, kulturne neslobode. Već na prvim susretima vidjelo se da narod, mediji, kritika, podržavaju osnivanje susreta. Jer, „poezija afirmiše sve jasnoće i jačine duha, ljudske muke, tegobe, i zanima se za otvorenost i zatvorenost svemira“… – govorio mi je otac.
- Postoji li neka porodična priča ili anegdota koja najbolje odslikava koliko je bio posvećen toj ideji?
– Da, postoji više priča, anegdota koje odslikavaju njegovu posvećenost ideji o osnivanju susreta, reći ću jednu. Otac je bio vidno uzbuđen te 1970. godine, govorio je da on mora da ostavi nešto trajno svom kraju, a što će spasiti duh od predstojećeg potopa. Ljetovali smo na izvoru rijeke u Oku, pored su stari manastir raziđivali radnici, slikari, konzervatori, radi preseljenja na novu lokaciju. Došao je na ideju da pozove te ljude, da se okupe na ostrvcetu izvora, a on će im govoriti stihove. Ložila se vatra, pržila riba, jedan slikar svirao je gitaru, osvanuli su na tom mjestu… Pred zoru, otac je rekao: „Na ovom mjestu dogodine započeće pjesničke večeri, vidimo se u ovom broju sledeće godine“, i tako je i bilo. Pod fenjerima, sa jednim mikrofonom i zvučnikom, Kosta je 1971. godine obznanio da su počele prve pjesničke večeri kod nas i u Evropi tog doba.
- Vaš otac je iza sebe ostavio više od trideset knjiga, ali i brojne kulturne poduhvate. Smatrate li da je upravo njegovo najtrajnije nasljeđe manifestacija koja i danas okuplja stvaraoce i čuva duh Pive?
– Po našem najnovijem istraživanju Kosta je od 1970. do 2018. godine napisao trideset pet knjiga poezije, proze, romana. U kontinuitetu je radio mnogo i bio jedan od značajnijih stvaralaca svog vremena čija je riječ imala široko dejstvo na ljude u zemlji i inostranstvu. Tome svjedoče mnogobrojni članci koje su objavljivali i pisali eminentni pisci, kritičari tog vremena. Njegove knjige štampale su se na hiljade primjeraka, recimo knjiga pjesama „Izgovor uma“ odštampana je u 1.500 primjeraka. Gostujući u Egiptu, negdje sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, pričao mi je otac, govorio je svoju poeziju pred desetine hiljada posjetilaca. Takav prijem se pamti. „Pjesnička riječ na izvoru Pive“ je njegovo najstarije djelo, osnovano da spasi duh, kulturu, jezik Pive i tradicionalne vrijednosti. Ljudima koji čuju pjesmu, samoća više Neće biti teška, niti pusta. Otjeraće zlo, bol, patnju, svojom utjehom, energijom. Na dar darovni daće riječ koja znači ljubav.
- Kosta Radović je naglašavao značaj jezika, zavičaja i duhovnosti. Koliko su se te vrijednosti ogledale u koncepciji „Pjesničke riječi“?
– Kosta se sam pred sobom obavezao da sve priče, mitove, toponime, ljepotu rijeke, izvora, prirode sačuva u svojim knjigama, kao što su neki davni i zavičajni događaji zapamćeni jedino u kaluđerskim ljetopisima i zapisima u Pivskom manastiru. Čini mi se da su naši stari odgonetnuli tajnu o smislu života, postojanja, govorio je pisac.
Bili su plemeniti, a bez plemenitosti ni pisac ne bi mogao da se održi. Dakle, smisao našeg života je ljubav, prema ljudima, Bogu, kulturi, jer bez nje čovjek ne može biti stvaralac, ne može biti dobar, milostiv, govorio je pjesnik. Jezički svijet nema stajalište, on sagledava odozgo i kao takav ne živi samo u jednom svijetu, kao član jedne jezičke zajednice. Jer, njegovo saznanje i pozicija, imaju univerzalan aspekt. Jezik ima temeljno mjesto i on je jedini izvorni način otkrivanja svijeta i temeljni je proces otkrivanja događaja, iskustva svijeta. Pjesnici žive buduće vrijeme, oni to moraju, jer je buduće najjači sadržaj naše nade, ona nam ispunjava horizont svega onoga što još nije prodrlo kao riječ. Upravo je to poruka budućim generacijama koja struji duhom kroz manifestaciju pjesničkih susreta na rijeci Pivi.
Izvor: Dan
