Piše: Milija Todorović
Stara propagandna škola učila je da neistina treba da bude velika, jer u malu niko ne vjeruje. To više ne važi. Današnji zanat nije u veličini neistine, nego u njenoj dozi. On danas više liči na apoteku nego na kovačnicu.
Jer svaka neistina ima svoju mjeru. Ispod te mjere ne vrijedi truda: prođe, a ništa ne ostavi. Iznad nje se dešava ono što propagandisti najviše košta, a to je da se kod čitaoca probudi refleks sumnje. Kad se taj refleks jednom probudi, on se ne zadržava na jednoj rečenici. Čitalac počne da provjerava i sve ostalo, i sve naredno, i potpisnika. Preskupo za jedan naslov.
Zato se neistina odmjerava prilično precizno. Mora da bude dovoljno mala da prođe bez otpora, a dovoljno velika da ostavi mrlju. I mora da se proguta tu gdje stoji, u naslovu, naizust, bez klika, jer devet od deset ljudi dalje i ne ide. Tekst ispod je formalnost. Alibi za onoga ko potpisuje.
Postoji, dakle, vrsta novinarskog zanata u kojoj se cijela poruka spakuje u naslov, a onda se u tekstu, sitnim slovima i bez naglašavanja, navedu činjenice koje taj isti naslov opovrgavaju.
Izvještavanje beogradskih medija o prisustvu crnogorskog predstavnika obilježavanju godišnjice „Oluje” u Kninu školski je primjer takve mjere.
Naslov glasi: „Spajić i Mandić šalju delegaciju u Knin”. U samom tekstu, međutim, stoji nešto sasvim drugo: da će obilježavanju prisustvovati otpravnik poslova Ambasade Crne Gore u Hrvatskoj, te da je to potvrdilo Ministarstvo vanjskih poslova, resor kojim rukovodi Ervin Ibrahimović.
I odmah jedna napomena, važnija nego što na prvi pogled izgleda. Ta formulacija nije autorski promašaj jedne redakcije. Istog dana pojavila se, gotovo od riječi do riječi, kod više beogradskih medija, negdje i u oštrijoj varijanti, a onaj koji je najčešće dijeljen navodi kao izvor prosto „medije”. Dakle, nijedan od njih nije tu rečenicu smislio, nego ju je preuzeo i prosledio dalje.
A to mijenja prirodu stvari. Identična formulacija koja se istog jutra pojavi na više adresa nije novinarska procjena, nego distribucija. I tek tada ima smisla pitati ko je i zašto odmjerio baš tu dozu.
Dakle, dvije intervencije u jednoj rečenici. Prvo, jedan diplomata srednjeg ranga pretvoren je u „delegaciju”. Drugo, i mnogo važnije, u naslov je ugurano ime Andrije Mandića, čovjeka koji u ovom poslu nema nikakvu formalnu nadležnost. Odluka je donesena u izvršnoj vlasti, u resoru koji ne vodi ni njegova stranka ni njegova koalicija. Predsjednik Skupštine nije ni donosilac te odluke, ni njen predlagač, ni onaj ko je mogao da je spriječi. Njegovo ime se u naslovu našlo iz jednog jedinog razloga: to je ime koje se htjelo kazniti.
Zašto baš „šalje”, a ne „otišao”
Tu se vidi da je doza odmjerena, a ne pogođena slučajno. Vrijedi je rastaviti na dijelove.
Da je napisano da je Mandić lično otišao u Knin, bilo bi to oboreno za sat vremena. Nema snimka, nema ga na tribini, kraj priče. A bio bi to, priznajmo, daleko udarniji naslov. Samo što je to predoziranje: preveliko da prođe, a pritom onome koga napada besplatno poklanja dokaz. Propaganda ne voli tvrdnje koje ruši jedna fotografija. Ovako, tvrdnja ima istinito jezgro, jer neko jeste otišao, pa čitalac koji klikne nalazi potvrdu i osjeća da je provjerio vijest. A ono što je neistinito nije činjenica nego pripisivanje odgovornosti, a to se ne da fotografisati.
Drugo, „otišao lično” ne liči na njega, pa čitalac to odbacuje kao pretjerivanje. „Pristao, ćutao, pustio” — to se uklapa u strah koji srpski birač u Crnoj Gori ionako nosi sa sobom, strah od čovjeka koji se u vlasti postepeno troši. Najdjelotvornija neistina nije ona koja uvjerava, nego ona koja potvrđuje nešto čega ste se i sami već pomalo bojali.
Treće, tu je asimetrija demantija. „Nisam bio u Kninu” je jedna rečenica. „Nisam nadležan za odluke Ministarstva vanjskih poslova koje vodi koalicioni partner” traži objašnjenje ustavne podjele nadležnosti, sastava vlade i koalicione aritmetike, a to je najmanje tri pasusa. Ko se brani u tri pasusa, već je izgubio. Neistina staje u naslov, istina ne staje.
Četvrto, tvrdnja ima ugrađenu odstupnicu. Ako se neko pobuni, autor mirno kaže: nismo napisali da je išao lično, nego da je vlast u kojoj učestvuje poslala predstavnika. Formalno tačno. Zadržan je prostor za uzmicanje.
I peto, ono najpametnije u svemu: pripisuje mu se moć tamo gdje je nema. „Šalje delegaciju” od njega pravi aktera, a ne saputnika. A čim ste akter, vaš je i rezultat. Optužba i priznanje moći u istoj riječi.
Tandem Spajić-Mandić je lakmus papir demokratije u Crnoj Gori
Čemu to služi
Primjetna je tendencija da se ovim metodom pokušava „disciplinovati” srpski političar koji učestvuje u vlasti u Crnoj Gori. Logika je prilično providna. Pošto se računa da su izgubljene poluge kojima su se ranije usmjeravali njegovi politički izbori, prelazi se na posredni pritisak: ne na njega, nego na biračko tijelo koje stoji iza njega. Cilj nije da se ispravi neka odluka, jer se ona ovakvim tekstom i ne može ispraviti, nego da se umanji njegov kredibilitet tamo gdje mu je on jedini stvarni kapital.
To je disciplina prije bilo kakvog racionalnog interesa.
Jer šta je, zapravo, srpski interes u Crnoj Gori? Da srpski politički predstavnici budu prisutni u sferi odlučivanja. Ne zato što je to udobno, ne zato što je bezbolno, nego zato što je svaka druga pozicija — pozicija posmatrača. A iskustvo posmatrača Srbi u Crnoj Gori imaju i previše. Više decenija marginalizacije naučilo je to biračko tijelo dvije stvari: koliko košta biti van sistema, i koliko je osjetljivo svako pitanje koje dotiče diskriminaciju i osnovna prava.
O samoj odluci
Treba reći i ono što se obično prećuti u ovakvim polemikama: odlazak zvaničnog predstavnika Crne Gore u Knin nije sitnica i ne može se svesti na protokol. Objašnjenje o „redovnoj diplomatskoj praksi” i „dobrosusjedskim odnosima” pokušava da jedno duboko istorijsko i moralno pitanje pretvori u pitanje bontona. Knjiga žrtava je poznata i nikakvom diplomatskom formulacijom se ne poništava. „Dokumenta” su identifikovala preko dvije hiljade stradalih, a „Veritas” vodi evidenciju o skoro hiljadu devet stotina poginulih i nestalih Srba, od čega dvije trećine civila, pri čemu je tri četvrtine civilnih žrtava bilo starije od šezdeset godina.
Prema tome, kritika te odluke je potpuno legitimna. Štaviše, potrebna je.
Ali upravo tu je suština problema. Kada se legitimna kritika upakuje u neistinit naslov i zalijepi za čovjeka koji odluku nije donio, onda se ta kritika obezvrjeđuje. Čitalac koji zna kako stvari stoje, a lokalni čitalac zna, ne pamti argument nego pamti neistinu. Tako se ozbiljno pitanje troši na jeftin efekat.
Narativ da su „svi isti“ kao instrument političkog inženjeringa u Crnoj Gori
Jedno poređenje koje se ne objavljuje
A ako se već mjeri odnos prema stradanju srpskog naroda, onda se to mjeri rezultatima, ne naslovima.
Na Vidovdan 2024. Skupština Crne Gore usvojila je Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, Dahauu i Mauthauzenu. Glasalo je 41 za, jedan protiv. Crna Gora je time postala prva država na svijetu koja je to učinila. Predsjednik te skupštine je Andrija Mandić, i to jeste posao u njegovoj nadležnosti, za razliku od toga kuda će Ministarstvo vanjskih poslova poslati otpravnika poslova.
U istom periodu, u Narodnoj skupštini Republike Srbije rezolucija o Jasenovcu, nakon što je krajem 2021. izašla pred poslanike, jednostavno nije usvojena. Trideset glasova za, stotinu i trinaest poslanika koji nisu glasali, i to uz apsolutnu većinu vladajuće stranke. Rezolucija je potom povučena. Obrazloženje koje se tada moglo čuti bilo je da ne treba ugrožavati evropski put.
Neka se, dakle, stvari postave jedne pored drugih. Skupština u kojoj sjede srpski predstavnici kao dio vlasti izglasala je ono što Skupština Srbije, sa komotnom većinom, nije htjela da izglasa. I baš njeno ime se danas ugurava u naslov kao sinonim za izdaju.
To poređenje se, naravno, ne objavljuje. Jer ono ruši cijelu konstrukciju.
Gdje se interesi poklapaju
Otuda i pitanje koje se samo nameće: da li je interes da se svi politički subjekti srpskog predznaka drže pod apsolutnom kontrolom nadjačao očigledni racio, a to je da Srbi u Crnoj Gori ne budu trajni, „dežurni” vansistemski element?
Ako jeste, onda se na tom mjestu interesi Mila Đukanovića i aktuelnog režima u Srbiji zaista poklapaju. Polazišta su različita. Đukanoviću je trebao srpski faktor izvan institucija, jer je tu bio bezopasan i koristan kao stalno strašilo. Drugoj strani treba srpski faktor koji je unutar institucija, ali bez sopstvene volje. Različiti motivi, isti ishod: Srbi koji ne odlučuju.
Učešće u vlasti je, međutim, uvijek aritmetika. Koalicija sa partnerima koji imaju potpuno drugačije političke prioritete znači da neke odluke prolaze protiv vaše volje, a da neke druge, one zbog kojih ste i ušli, postaju moguće. Onaj ko smatra da u nekoj vladi treba ili dobiti sve ili ne biti u njoj, u praksi zagovara ovo drugo. To je politika čistih ruku i praznih rezultata, i ona se uvijek prodaje jeftino jer je nikad ne plaća onaj ko je prodaje.
Kontraefekat
Na kraju, ono što se u Beogradu možda ne računa dovoljno: lokalno biračko tijelo je steklo ogromno iskustvo sa neistinama ove vrste. Prepoznaje ih brzo, i reaguje po obrascu svog iskustva, ali ne onako kako je planirano iz bilo kog „centra moći”. Svaka ovakva intervencija u naslov proizvodi više otpora nego efekta, i to otpora koji se ne troši na dnevnu polemiku nego se taloži.
Ko god misli da se srpsko biračko tijelo u Crnoj Gori može disciplinovati spolja, nije naučio ništa iz posljednje tri decenije. Taj narod je izdržao mnogo ozbiljnije pritiske od jednog naslova.
