Piše: Redakcija
Dvije poruke koje su istoga dana uputili predsjednik Skupštine Andrija Mandić i predsjednik Vlade Milojko Spajić zaslužuju pažnju ne zato što su same po sebi dovoljne, već zato što mogu naznačiti dva važna pravca odgovorne državne politike: neselektivno pamćenje žrtava ratova devedesetih i odbijanje da Crna Gora postane periferni sabirni prostor za migrante koje bogatije evropske države ne žele na svojoj teritoriji.
Povodom godišnjice „Oluje“, Mandić je 4. avgust nazvao „datumom bolne tišine“, podsjetivši na kolone prognanih Krajišnika i poručivši da su oni svojim stradanjem pokazali „neuništivost srpskog duha i snagu našeg naroda da opstane i u najtežim vremenima“.
Takvo sjećanje je legitimno i neophodno. Njegova puna moralna vrijednost, međutim, biće potvrđena tek ukoliko postane dio dosljedne politike memorijalizacije svih civilnih žrtava, prognanih i nestalih, bez obzira na njihovo ime, vjeru ili nacionalnost. Crna Gora ne smije primjenjivati različita mjerila u memorijalizaciji srpskih, bošnjačkih, hrvatskih, albanskih i crnogorskih stradanja, već svakoj žrtvi mora pristupiti s jednakom ozbiljnošću, dostojanstvom i institucionalnom odgovornošću. To ne znači izjednačavanje različitih istorijskih okolnosti, odgovornosti i razmjera zločina, nego odbacivanje svake hijerarhije ljudske patnje.
Tandem Spajić-Mandić je lakmus papir demokratije u Crnoj Gori
Jednako je značajna Spajićeva nedvosmislena reakcija na medijske najave da bi Crna Gora mogla postati mjesto za prihvat i repatrijaciju neregularnih migranata iz Evropske unije. Premijer je saopštio da pregovora nije bilo i dodao: „Kad ta inicijativa bude na stolu, naš odgovor biće negativan.“ Istovremeno je naglasio da partnerstvo sa Evropskom unijom u upravljanju migracijama ne znači odricanje od prava Crne Gore da o upotrebi sopstvene teritorije odlučuje u interesu svojih građana.
To je ispravan i neophodan stav. Human odnos prema migrantima ne podrazumijeva pristanak da mala država bude pretvorena u dugoročni prihvatni logor, tampon-zonu ili depo za ljude koje evropski centri moći selektivno vraćaju sa svojih granica. I migranti i građani Crne Gore zaslužuju uređenu, zakonitu i transparentnu politiku, a ne improvizovane centre u kojima bi tuđi politički problemi bili trajno skladišteni.
Ove poruke zato treba pozdraviti, ali i mjeriti njihovom institucionalnom primjenom. Pamćenje bez nacionalne selekcije i saradnja sa Evropom bez samoponištenja bili bi znaci zrelije i odgovornije Crne Gore, a ne tek prigodne političke izjave.
