Piše: Milovan Urvan
Kada jedna država šalje svog predstavnika na proslavu vojne operacije koju srpski narod doživljava kao simbol stradanja, egzodusa i gubitka zavičaja, onda to nije samo diplomatski protokol. To je politička poruka.
Crna Gora danas nije poslala samo otpravnika. Poslala je poruku da su tuđe žrtve prihvatljive ako se uklapaju u dnevnopolitičke interese. Dočim, istorija ne trpi takvu trgovinu. Ona pamti i slavlja i suze, i fanfare i kolone izbjeglica.
Niko ne može zabraniti Hrvatskoj da svoju vojnu pobjedu obilježava onako kako smatra ispravnim. Ali jeste pitanje političke i moralne odgovornosti svake druge države hoće li svojim prisustvom dati legitimitet događaju koji za stotine hiljada ljudi predstavlja uspomenu na napuštene domove, grobove predaka i godine izbjeglištva.
Posebno boli kada to čini Crna Gora – zemlja u kojoj živi veliki broj potomaka onih koji su iz Krajine došli ne svojom voljom, već pred naletom rata. Zar je toliko teško pokazati makar onoliko obzira koliko zahtijeva elementarno poštovanje prema tuđoj tragediji?
Politika koja zaboravlja bol sopstvenog naroda, ili naroda sa kojim dijeli istoriju, na kraju izgubi i dostojanstvo i povjerenje. Jer države se ne mjere samo brojem saveznika, nego i sposobnošću da ostanu ljudske onda kada je to politički najteže. Zato ovaj gest nije spor zbog prošlosti, već zbog budućnosti. Pomirenje se ne gradi slavljenjem tuđe nesreće, niti se dobrosusjedstvo učvršćuje ignorisanjem žrtava. Poštovanje prema svakom stradalniku nije slabost, nego temelj svakog ozbiljnog društva.
Istorija će i ovaj potez zabilježiti, ali ostaje pitanje hoće li ga pamtiti kao čin državničke mudrosti ili kao još jedan trenutak u kojem je politički interes nadjačao moral, postajući bruka.
