Piše: Elis Bektaš
Premda se često spominju skupa, kao dvojica najvećih srpskih sportista, ipak postoji jedna bitna razlika između Novaka Đokovića i Nikole Jokića. Obojica su nesumnjivo vrhunski igrači, jedan tenisa, drugi košarke, i svojim postignućima pomjeraju granice u tim sportovima, one za koje se vjerovalo da još zadugo neće biti pređene.
No Đoković je tokom svoje karijere više puta rezolutno odbijao ponude da reklamira kladionice, za razliku od Jokića koji je već tri godine maneken i ambasador kladionice Superbet. U tom, nimalo beznačajnom, detalju leži razlika između ove dvojice gorostasa sportskih terena. Razlika koja Đokovića ostavlja na Olimpu velikih sportskih adepata i uzora mlađima, a Jokića u statusu vrhunskog pepača lopte koji je poslušno pristao na korporativnu pohlepu kao nužni sastojak savremenog sporta.
Klađenje je jedan od najmalignijih kancera savremenog društva, bolest čije je liječenje otežano ogromnim korporativnim naporom uloženim da se ta bolest predstavi kao socijalno prihvatljiva. Posljedice te bolesti su stravične ali, nažalost, često ih je nemoguće blagovremeno uočiti jer svoju razornu snagu ispoljavaju prevashodno u prostoru porodice, izlažući je traumama, neizvjesnosti, siromašenju, pa čak i ugrožavanju lične bezbjednosti.
Zakonodavne i izvršne vlasti, ne samo ovdje, veoma se mlitavo i nevoljko bore protiv te pošasti, jer im ona donosi ogromne prihode, kako kroz porez tako i kroz sive i crne kanale finansiranja i zato je Đokovićevo odbijanje da učestvuje u promociji i ohrabrivanju bolesti klađenja tim vrjedniji čin i potvrda njegove svijesti o humanističkim i socijalnim aspektima sporta, a Jokićevo pristajanje da potiče društvo na bolest predstavlja teret zbog kog se Jokić nikada neće popeti na Olimp, bez obzira na osvojene medalje i impresivne statistike.
