Ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet, piše Njegoš doktoru Petru Marinkoviću.
Petru Marinkoviću
Cetinje. 10. avgusta 1850.
Pošteni gospodine doktor Marinkoviću,
Ja nijesam jošt izdravio, ali sam se dobro popravio. U mojoj bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni škodila nije, no štaviše zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pronicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječito blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kako Nerona i Muhameda II, no ga predstavljam po njegovomu veličanstvu, za duha veličanstvenoga, premilostivoga svojima tvarima.
Ja sam dušu čovečansku predstavljao za neki tajanstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našega života i blaženstva na nebesima. A naše jadno tijelo što je? Ugoštenije i popiranije zemaljskoga gada, glibina od koje se gadi, prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju. I velikoga čuda koliko mi ovo ništavilo ljubimo i koliko nas interesuje! Tijelo je mnogo ništavije no ckleni sud; – dajbudi izlomljena stakla kupe kaljavi Čifuti i pometnuti trgovci te i prodaju, a naše tijelo bez duše ni za što ne služi.
Dosadih Vam, no to je kriva dobrota Vaše duše, koju ste mi otkrili. Hiljadu sam sovjetnika imao otkako sam se razbolio, no sam se najviše Vašega sovjeta držao i danas se najviše držim, jerbo sam vidio da iz dubine poznanstva i blagorodne duše istječe. Neki su me sovjetovali da ništa ne mislim. Kako će čovjek živjeti a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa smrtnoga odra da oči ne baci na krasno stvorenije. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo ni marame oko vrata ne nosim. Neki su me sovjetovali da dvostruku fanelu na tijelo i do uših obučem, pa preko nje vunenu maramu oko vrata da metnem. Neki su me sovjetovali da ležim potrbuške, a neki opet da ležim na pleća, neki na lijevu, a neki na desnu i proč. i proč.
Zbogom, gospodin Marinkoviću. Budi mi zdrav i veseo, i ne zaboravi tvojim dragim vospominanijem
Tvojega
iskrenoga prijatelja i slugu
vladiku crnogorskoga
P. P. Njegoša
Izvor: Petar II Petrović Njegoš, Pisma. [In:] Sabrana dela, el. izdanje, 2024.
Izvor: Stanje Stvari
