Kineska komunistička partija prigrlila je istraživanje grčkog i latinskog – kao, u ponečemu, opozitu trendovima na modernom Zapadu
Piše: Čang Če
Preveo: Miloš M. Milojević
U novembru 2024. godine, na dan održavanja američkih predsedničkih izbora, Tim Vitmarš sleteo je u Peking, dezorijentisan posle dugog napornog leta. Bila je sredina akademske godine na Univerzitetu u Kembridžu, gde je Vitmarš predavao na Regijus katedri za grčki jezik. Preleteo je pola sveta u poslovnoj klasi i smestio se u hotel sa pet zvezdica da bi prisustvovao nečemu za šta mu je rečeno da će biti prva Svetska konferencija klasičnih studija. Ono što je usledilo, kasnije je napisao bio je „najčudniji i najupečatljiviji“ događaj njegove akademske karijere.
Do osam sati narednog jutra, Vitmarš je bio u raskošnom međunarodnom konferencijskom centru Janki Lejk na severu Pekinga. Zdanje, prema izveštajima deo gotovo šest milijardi dolara vrednost građevinskog projekta, ranije je ugostilo samit APEK-a[i]. Vitmarš je stupio u sporednu prostoriju sa uglednim gostima među kojima je bila Lina Mendoni, grčka ministarka kulture. Političar koji je predsedavao okupljanju bio je jedan od najpoverljivih ljudi Si Đinpinga: kineski rukovodilac za propagandu Li Šulej. Li se pozdravio sa Vitmaršom i razmenio je pozdrave sa drugim gostima. Sve dok se Vitmarš nije našao u glavnoj prostoriji nije spoznao čemu zapravo prisustvuje: „geopolitičkom, a ne intelektualnom događaju“, kako je rekao, na kojem su domaćini bili grčki i kineski ministri kulture.
U konferencijskoj sali, koja je otprilike veličine fudbalskog igrališta, smestilo se više stotina ljudi – ambasadora, političara i istraživača. Na središnjem podijumu Li je pročitao Sijevo pismo, u kojem su drevna Grčka i Kina opisane kao dve civilizacije koje su oblikovale razvoj čovečanstva sa dvaju strana Evroazije. Si je ohrabrivao njihovu kulturnu razmenu i obznanio je uspostavljanje Kineske škole za klasične studije u Atini.
Aleksa Anđelić: Antički konzervativizam u tragedijama Eshila i Sofokla
Vitmarš koji je, zajedno sa grupom drugih istraživača obrazovanih na zapadnim univerzitetima, predvodio grupu poznatu kao Postklasicistički kolektiv, shvatio je da je pripremio pogrešan govor. U godinama od kada je Donald Tramp ušao u politiku, ohrabrivši fašiste i bele suprematiste koji su se okupljali ističući rimske simbole, Vitmarš i drugi su počeli da odbacuju tradicionalni pogled na svoju oblast koji bi se mogao sumirati kao „predaja štafete, kroz epohe, jednih istomišljenika drugim istomišljenicima“. Kada je došao trenutak da Vitmarš govori on je obrazlagao da drevni tekstovi ne pristižu iz neke bezvremene praiskonske kulture i da ih stoga ne bi tako trebalo ni tretirati. „Klasična Grčka“, rekao je kineskih i grčkim uglednicima, je „izum samih starih Grka“.
Kada smo se susreli dva meseca kasnije da popijemo piće, Vitmarš se pitao da li je možda nenamerno upozorio Kinu: „Možda je to, ipak, bio valjan govor“, rekao mi je.
Svetska konferencija klasičnih studija imala je sva obeležja tipičnog političkog spektakla, usmerenog da izazove poštovanje za kinesku kulturu u inostranstvu. Ipak, Li i drugi istraživači – od kojih se mnogi prisećaju vremena kada je Mao Cetung njihove sopstvene intelektualne tradicije osuđivao kao „feudalni otpad“ – takođe su izrazili poštovanje prema zapadnim klasicima. Jedno od središnjih obraćanja na konferenciji održao je Liu Ksiaofeng, jedan od najplodnijih prevodilaca starogrčke misli na kineski, i gotovo sveprisutna tema bilo je „uzajamno učenje“. Entuzijazam, u Kini, za zapadne klasike dolazio je i odozdo. U godinama pre nego što je američki državni sekretar Marko Rubio zapretio da će „agresivno“ opozvati studentske vize izdate Kinezima, skoro tri stotine hiljada Kineza upisivalo je američke univerzitete svake godine. Hiljade je učilo starogrčki i latinski. Mnogi kineski istraživači vraćali su se donoseći zapadnu obuku i metodologiju u kinesku akademsku sredinu, navodeći univerzitetske zvaničnike da iznađu način da kategorizuju – i iskoriste – njihove veštine.
Čak iako su strani udžbenici zabranjeni i televizijske mreže prikazuju zapadna društva kao paklene pejzaže kojima promiču naoružani ljudi, kineski univerziteti unajmljuju stručnjake za grčko-rimske klasične studije. Jedan kineski univerzitet nedavno je završio novi prevod Platona. Drugi univerzitet ustanovio je istraživački centar koji predvodi oksfordski profesor, koji je ukrstio kineske tekstove sa drugim klasičnim tekstualnim tradicijama, među kojima su grčka i latinska. Razlog za strast prema klasicima varira u zavisnosti od toga koga pitate, ali većina stručnjaka se slaže da kineski zvaničnici imaju tendenciju da vide zapadne klasike kao dopunu svojoj politici. Poslednjih godina, Poslednjih godina Si je „kulturno samopouzdanje“ učinio ugaonim kamenom nacionalne politike, ističući ponos na kineske tradicije i vrednosti. Širom Kine, množe se arheološki muzeji i izložbe, a zabačena sela se renoviraju da se predstave kao „drevne“ varoši.
Na univerzitetima istraživanje drevnih kineskih tekstova ranije je bilo rasuto među različitim disciplinama; sada, po vladinim smernicama, univerziteti pokušavaju da okupe ta istraživanja u nove odseke za klasike gde, kako navode u svojim zamislima, drevne istine mogu da se neguju i prenose dalje. Narodni univerzitet (Renmin University) u Pekingu je 2024. godine postao prvi univerzitet u Kini koji je ponudio na osnovnim studijama program klasičnih kineskih studija. Prošlog marta, Sečuanski univerzitet je otvorio odeljenje za klasične studije, čiji je cilj da obrazuje studente da budu „upućeni i u kinesku i u zapadnu učenost“. „Kada Kina gleda prema svetu, ona želi da bude poput Grčke“, rekao mi je Martin Kern, sinolog sa Pekinga i glavni govornik na Svetskoj konferenciji klasičnih studija. „Grčka je Evropi ono što je Kina Istočnoj Aziji. Vi imate Sokrata, mi imamo Konfucija“.
Do sada je postalo gotovo opšte mesto da se kaže kako su zapadni klasici u krizi. Tokom prethodnih pet šest godina oko deset univerziteta i koledža je zatvorilo svoja odeljenja ili ukinulo programe za klasične studije, a ponegde su oni priključeni većim celinama posvećenim humanističkim disciplinama. Zapadni klasičari gledaju na preporod klasičnih studija u Kini sa mešavinom čuđenja, zavisti i oklevanja: geopolitički rival bi mogao više da ceni njihovu disciplinu od matičnih institucija. Šadi Barč, klasičarka sa Univerziteta u Čikagu, 2023. godine bavila se rastućim interesovanjem kineskih intelektualaca za stare grčke i rimske tekstove u knjizi Platonov put u Kinu. Od reformatora iz pozne epohe dinastije Ćing koje su inspirisali atinski državnici do nacionalista koji su se oslanjali na Platona da bi poduprli kinesku političku ideologiju, Barč je pokazala koliko su klasični tekstovi gipki u rukama tumača. Ali je takođe naznačila preimućstva podrške strane vlade njenom polju istraživanja. „Zaista se postavlja pitanje da li će Kina postati glavni pokrovitelj zapadnih klasika“, napisala mi je u mejlu.
Kada sam čuo da je Kina domaćin raskošnog događaja sa uglednim zapadnim klasičarima, bio sam znatiželjan: ko to organizuje i usmerava? Priča, prema navodima nekoliko istraživača sa kojima sa razgovarao, počinje 2021. godine kada su kineski i grčki zvaničnici u oblasti obrazovanja počeli da osnivaju istraživačke centre – jedan u Kini i jedan u Grčkoj – čiji je cilj bio da prodube razumevanje između dve drevne civilizacije. U februaru 2023. godine, u vreme kada su grčki upravitelji bili spremni da proslave otvaranje centra u Atini dobili su neobičan predlog od lokalne kineske ambasade: napišite pismo Si Đinpingu. Jedan upravnik mi je rekao da je bio u nedoumici, ali da je osoblje ambasade bilo uvereno da bi nešto moglo da proistekne iz takvog poteze.
Inauguracionoj ceremoniji takozvanog Centra za grčku i kinesku drevnu civilizaciju prisustvovao je Sun Čunlan, tada kineski vicepremijer. Sun je sa sobom doneo pismeni odgovor Si Đinpinga u kojem ovaj čestita grčkim istraživačima na otvaranju centra. Narednih nedelja grčki mediji su posetili centar kako bi izveštavali o tome kako je predsednik bio počastvovan Sijevim odgovorom. „Blistajući jedni prema drugima, sa dve strane evroazijskog kontineta“, pisao je Si, Kina i Grčka bi trebalo zajednički da rade na širenju zajedničkog učenja. fff liberalizmom, konstitucionalizmom i višestranačkom demokratijom – može da se odvoji, konceptualno, od drevnog Zapada, koji predstavljaju Grčka i Rim. U kineskom razumevanju izgradnje civilizacije, prvi je ideološki neprijatelj, dok bi potonji mogao postati saveznik.
Uz Sijevo dopuštenje, stvar se brzo razmahala. Jedan od kineskih ministara uključenih u otvaranje zajedničkih centara pomogao je da se organizuje Svetska konferencija klasičnih studija. Posegli su za najprestižnijim kineskim akademskim ustanovama – Pekinški univerzitet, Narodni univerzitet i Cinghua, između ostalih – kako bi načinili spisak gostiju, a univerziteti su se delimično oslanjali na predavače koji su obrazovanje sticali na zapadu kako bi poslali pozivnice. Jedan od pozvanih profesora, Džonatan Redi, sa Univerziteta u Mičigenu, priseća se da se, slično Vitmaršu, osećao zaprepašćeno. Takođe je leteo biznis klasom, i bio je pozvan na čelo skupa iz razloga koji mu nisu bili jasni. „Bila je to najraskošnija konferencija na koju sam ikada išao i na koju ću ikada ići“, rekao mi je.
Redija je pozvao bivši student He Jansijao, kome je predavao na Univerzitetu Indijana, a koji je na kraju završio postdoktorske studije na Univerzitetu Cinghua. U decembru 2024. godine susreo sam se sa Jansijaom na večeri u Pekingu. Mršav čovek sa naočarima u ranim tridesetim godinama, priseća se kako se zainteresovao za klasike tokom prve godine srednje škole, kada se susreo sa kineskim prevodom Odiseje. Kao i svaki istinski marksista tražio je u delu spominjanje ropstva, ali je bio ometen pripovešću. „Učinilo mi se toliko lepo“, kaže. Odlučio je da sam sebe nauči starogrčki jezik. Kinezima je tada na raspolaganju stajalo malo materijala za učenje grčkog, ali su nedavno bila objavljena dva uvodna udžbenika plodnog prevodioca Lju Sjaofenga. Lju je tada bio profesor filozofije na Univerzitetu Sun Jat-Sen na jugu Kine, gde je predavao starogrčki i latinski. Od tada je objavio ili uredio nekoliko stotina prevedenih dela i njihovih tumačenja. Najpoznatiji je, ipak, na Zapadu po svojim popularnim radovima o filozofu Leu Štrausu, koji su objavljeni početkom veka, i koji su izazvali ono što su kineski mediji nazvali „Štrausova groznica“.
U godinama nakon okretanja Deng Sjaopinga ka kapitalističkoj ekonomiji, neki kineski intelektualci su osećali duhovnu obamrlost; Dengove reforme nisu uspele da pruže moralno usmerenje nekadašnjoj ogromnoj i ponosnoj imperiji. Lju je počeo da razumeva kinesku besciljnost u Štrausovim pojmovima, koji je bio poznat po zastupanju teze da je zapadna civilizacija zastranila u odnosu na svoje ideale „Jerusalima i Atine“ („Kako mi ta osoba može biti tako bliska?“, pisao je jednom prilikom Lju). Lju je predložio da bi cilj kineskih intelektualaca trebalo da bude „iznova podizanje tradicionalne kineske civilizacije“ istraživanjem drevnih zapadnih tekstova. Nije bilo slučajno, pisao je Lju, da su zapadne supersile nekada podučavale svoje buduće predvodnike starogrčki i latinski. Kini, zaključio je Lju, potrebna su odeljenja za klasične studije.
Sve donedavno Lju je bio govorljivi kineski intelektualac čiji je uticaj u politici bio vrlo slab. Ali, kada je Si Đinping prigrlio klasike, Ljuove štrausovske ideje su doprle do viših partijskih ešalona. Trojica Ljuovih učenika stupila su 2024. godine u novouspostavljeni ured za istraživanje klasika Kineske akademije društvenih nauka, državnog tink-tenka koji ima bliske veze sa donosiocima političkih odluka, reklo mi je više kineskih klasičara. Postali su integralni učesnici organizovanja Svetske konferencije klasičnih studija.
Jansijao se posvetio izučavanju konfucijanskih klasika, i na kraju je došao do zamisli da studira u inostranstvu te je kao brucoš prešao na Univerzitet u Indijani. Tu je Jansijao počeo da shvata koliko je specifičan Ljuov pristup klasičnoj stariji. Klasična istoriografija, koju je Jansijao studirao u Indijani, uči vas da „radite poput detektiva“. „Želite da vidite kako je istorija pripovedana, stoga prikupljate različite vrste dokaza“, kaže. Za Ljua, nasuprot tome, izučavanje klasika je izgleda skoro u potpunosti potčinjeno procesu kulturnog osnaživanja. U članku iz 2015. godine, deset kineskih istraživača koji su obrazovanje sticali u inostranstvu intervjuisani su kako institucionalizovati klasične studije u Kini. Među stavkama o kojima su se naizgled slagali bila je njihova želja da se distanciraju od Ljuovog pristupa. „Zapadnjaci ne govore o ‘korisnosti’“, kaže Džang Vej, sa Univerziteta Fudan.
Na jesen 2016. Jansijao je otpočeo doktorske studije istorije starog veka na Čikaškom univerzitetu. Ubrzo nakon toga, klasične studije postale su sve više upletene u američke kulturne ratove. Belački nacionalisti u Šarlotsvilu marširali su noseći istaknute rimske veksilime, i desničarski Internet aktivisti koristili su se rimskim pseudonimima. Istraživačko polje opterećeno sve manjim interesovanjem studenata suočilo se i sa preispitivanjem sopstvene uloge – čak saučesništva – u ideologiji zapadne nadmoći koja je bila pokretačka snaga belačkog suprematizma.
Ove napetosti bile su izbile u prvi plan 2019. tokom godišnjeg susreta u San Dijegu Društva za klasične studije (Society for Classical Studies). (Udesilo se da to bude prva konferencija kojoj je Jansijao prisustvovao). Na panelu naslovljenom Budućnost klasika, prinstonski istoričar Starog Rima Danijel Padila Peralta predstavio je podatke koji prikazuju slabu zastupljenost crnačkih i manjinskih autora u najprestižnijim klasičarskim časopisima. Tokom sesije za pitanja i odgovore nezavisni istraživač Meri Frensis Vilijams je ustala i suprotstavila se panelistima. „Možda bi trebalo da počnemo da branimo našu disciplinu“, rekla je. Klasici su, pre svega, bili utemeljenje zapadnih ideala poput samostalnosti, demokratije i slobode. Vilijams je otišla dalje i rekla je Peralti: „Vi ste možda vaš posao dobili zato što ste crni, ali bih radije da verujem da ste ga dobili zbog svojih zasluga“. Odgovorio je da ništa ne želi da ima sa vizijom klasičnih studija koju je Vilijams naznačila. „Nadam se da će polje odumreti“, rekao je. „I da će odumreti što je brže moguće“.
Za mnoge klasičare, „incident“ kako ga sada nazivaju, učinio je jasnim da selektivno sagledavanje polja potkopava poziciju istraživača iz marginalizovanih zajednica. „Naše polje je sebi postavljalo pitanje šta zapravo radimo“, priseća se Kristofer Valdo, azijsko-američki klasičar sa Vašingtonskog univerziteta. „Ne postoji samo jedna stvar koju označava grčko-rimska starina“. Te godine, Valdo je oformio Azijski i azijsko-amerirički klasičarski kokus, koji je promovisao istraživanje kako Azijati i azijski Amerikanci interpretiraju antiku. Druge povezane grupe uključujući Trans osobe u klasičnim studijama i Krip Antikviti, počele su da se okupljaju u otprilike isto vreme. Padilja Peralta opisao je ciljeve sličnomislećih istraživača kao „decentriranje Grčke i Rima kao primarnog ili glavnog lokusa intelektualne inovativnosti“.
Neke kineske istraživače, koji su se okrenuli grčko-rimskih klasicima zbog percipirane mudrosti i kulturnog kapitala koji su pružali, usredsređenje na marginalizovane glasove je iritiralo. Jedan anonimni kineski doktorand u Sjedinjenim Državama objavio je 2021. godine članak koji je naširoko kružio među kineskim studentima klasičnih studija, u kojem se jada zbog „apsurdne stvarnosti američke akademske kulture“. Autor je krivio Padilja Peraltu zato što je stvarao kulturu denuncijacije, koristeći se terminima koji su podsećali na Kulturnu revoluciju. Komentar na članak napravio je neposredniju vezu: „Dole sa Konfucijem, spalite Panteon – različita formula, sličan prizvuk.“
Jansijao mi je rekao da prvih nekoliko godina koje je proveo na Univerzitetu u Čikagu o sebi nije mislio kao o Azijatu. „Mislio sam da smo svi mi, akademski istraživači, zbijeni u kulu od slonovače, usmereni ka istovetnom intelektualnom cilju“, kaže. Jansijao je napustio to gledište 2019. godine koju je proveo na razmeni studenata na Kalifornijskom univerzitetu Berkli. Kasnije, počeo je da čita akademske radove o kej popu[ii]. Istraživači kao što su etnomuzikolog Majkl Fur (Fuhr) videli su kej pop kao obrtanje davno uspostavljenih narativa, posebno onih u popularnoj muzici, koji naglašavaju kulturne transmisije od Zapada prema Istoku. Jansijau, koji je obrazovan u okruženju u kojem je dominiralo prihvatanje i odbacivanje zapadnih ideja, bila je privlačna ta zamisao. Istraživanja kej popa, kaže Jansijao, su ga „dejstvom šoka“ dovela da prihvati azijski identitet.
U proširenoj viziji klasika koja se polako oblikovala u američkom akademskom svetu, Jansijao je pronašao svoje uporište. On je istraživao uzajamni uticaj između istočnog dela Rimskog carstva i Istočne Azije i osvetlio je kako su popularne umetničke forme često pogrešno razumevali njihovi antički kritičari. U jesen 2024. leteo je u Prinston gde je održao predavanje o rimskoj pantomimi, plesnoj formi koja je nekada dominirala u pozorištima širom Mediterana. Poredeći gledišta rimske elite koja je odbacivala pantomimu kao vulgarni uvoz sa Istoka sa sagledavanjem kej popa među pojedinim anglofonim kritičarima, Jansijao je preformulisao značenje pantomime kao transformativnog hibrida Istoka i Zapada – nastalog između istočnih carskih provincija i Rima – a ne kao iskvareni derivat. Padilja Peralta, koji je prisustvovao predavanju nazvao ga je „izvanrednim“. Jansijao je pokazao, rekao mi je Padilja Peralta, da ljudi različitog porekla i odstupanja koja svojim radom unose u polje, vode ka „obogaćivanju, a ne ka osiromašivanju, istorijskog tkanja“.
Kada je izbila pandemija 2020. godine, Jansijao se vratio u Kinu da napiše svoju disertaciju. Jedva da je prepoznao svoju zemlju. Elektronske metode plaćanja postale su gotovo opšteprihvaćene. Futuristički kafei i saloni sa mehurastim pićima bili su na svakom koraku. Međutim, delovalo je da se ovaj napredak ne preslikava na akademski rad. U jesen 2023. godine, Jansijao se priključio univerzitetu Cinghua, na kojem su njegova istraživanja zbunjivala profesore koji se se navikli na konvencionalnije dispciplinarne podele. „Ljudi na Cinghua univerzitetu pitali su se da li je moje interesovanje za kej pop znak da sam intelektualno neozbiljan“, rekao mi je Jansijao.
Jansijao je radio da građenju mosta između kineskog konzervativnijeg akademskog rada sa postklasicističkim strujama na Zapadu. Nakon što je Društvo za klasične studije objavilo specijalno izdanje o rasi i rasizmu nakon ubistva Džordža Flojda obavio je intervju sa jednim od urednika izdanja za Šangajsku književnu reviju. Kalifornijski univerzitet Berkli je 2020. godine preimenovao odeljenje za klasične nauke u „Starogrčke i rimske studije“. Jansijao je intervjuisao profesora sa Berklija Džejmsa Portera o razlozima ove promene. Porter koji je zajedno sa Timom Vitmaršom bio član Postklasicističkog kolektiva (Postclassicisms Collective) sugerisao je Jansijau da kineski istraživači ne bi trebalo da, dok razvijaju sopstvene klasične studije, ponove zapadne probleme. Mogli bi da otpočnu od „postklasicizma“ i da rade unatrag.
Na zapadnim univerzitetima i istraživačkim ustanovama, istraživanja klasične starine su se pomakla ka izdeljenijem, međukulturnom sagledavanju prošlosti. Jansijao je osećao da bi kineski klasici trebalo da se na sličan način prilagode, uključujući u sebe različite perspektive i poglede na kulturu i klasu, kako bi ostali relevantni na svetskom nivou. Štrausizam, strahovao je Jansijao, „izolovao bi kineske klasike“ od istraživača koji se bave istim poljem istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi.
U svojoj misiji, Jansijao je pronašao saveznike, poput Jinju Ljua, predavača rimske istorije na Univerzitetu Emori u Atlanti. Oko 2014. godine Lju je otpočeo da dovodi američke klasičare na predavačke ture po kineskim univerzitetima. Održavala je razmenu između kineskih i američkih klasičara, i stvorila je onlajn, recenziranu bazu podataka u saradnji sa Dikinson koledžom iz Pensilvanije, koja je obuhvatala kineske prevode grčkih i latinskih tekstova.
„Mi preobražavamo način na koji Kinezi uče grčki i latinski“, kaže Lju. Martin Kern, predavač sa Prinstona, je 2017. godine, bio suosnivač Međunarodnog centra za istraživanje drevnih tekstualnih kultura (International Center for the Study of Ancient Text Cultures) na Narodnom univerzitetu, zajedno sa istraživačem rane kineske istorije Sju Đenvej,. Oni su pozvali istraživače različitih drevnih kultura – Grčke, Rima, Mesopotamije, Izraela, Indije, Japana, Egipta i arapskog sveta – da predstave nalaze iz svojih istraživačkih disciplina. „Dolazite do spoznaje da mnogi problemi sa kojima se suočavate takođe postoje i u drugim klasičnim tradicijama“, kaže Sju. Tokom jedne sesije u avgustu 2024. godine, Sju je raspravljao o teoriji zbog čega su pedagozi u drevnoj Kini bili skloniji oralnom recitovanju kao načinu podučavanja: zime su na severu bile toliko hladne pa su se zbog toga osnovna sredstva za pisanje, poput mastila i četkica, smrzavala. Ksu se priseća oduševljenja nekih svojih sagovornika, među kojima je bio i zapadni klasičar Glen Most. „Rekao je da nikada o tome nije razmišljao!“, kaže mi Ksu sa osmehom na licu. Pitanja o uticaju vremenskih prilika na jezičke prakse, mislio je Most, mogla bi se postaviti i kada je posredi stara Grčka“.
Jansijao ima pomešana osećanja kada je posredi Svetska konferencija klasičnih studija. Deo njega osetio je izuzetan ponos kada je pročitano pismo Si Đinpinga: „Ova zaista uska, izdvojena, oblast kojom se bavim još od srednje škole privukla je tako izuzetnu pažnju“, rekao mi je Jansijao. „Mnogi strani istraživači shvatili su da Kina mnogo ulaže u izučavanje klasika – nešto što nisu mogli ni da pomisle u njihovim matičnim državama“. Biti klasičar u Sijevoj Kini podrazumeva oreol koji je uobičajeno rezervisan za naučnike i inženjere. Za Jansijaa i druge istraživače klasične starine to će podrazumevati više novih radnih mesta, konferencija i prilika da se objavljuje i predaje. Ali sve što je naučio u Americi učinilo je da ga pacne prenaglašavanje bezvremenosti mudrosti na konferenciji. Kako je Vitmarš naznačio u Tajmsovom književnom dodatku (Times Literary Supplement) u članku u kojem daje pregled svog iskustva sa konferencije: „Uživali smo u proslavljanju raznolikosti i poštovanju između nacija – ili barem između dve nacije – ali ne i poštovanju raznolikosti unutar njih“.
Prošle godine, pratio sam Jansijaa na godišnju konferenciju Društva za klasične studije, koja je održana u Mariotu u centru Filadelfije. Naslovi radova koji su izlagani bili su „Kvir prostori u Pompeji?“, „Ekofeministički narativi u Ovidijevim Metamorfozama“ i „Oušen Voung[iii], aluzije i granice tumačenja“. Branioci novih klasičarskih studija – u koje su uključene teme rase, roda, popularne kulture i gde se istraživanja smeštaju u komparativni okvir – vide ih kao verniji prikaz same drevne starine. „Kada istražujete klasike“, rekao mi je Vitmarš, koherentnost je iluzija. „To je više kao jedna razuđena kaša koju pokušavamo da osmislimo“.
Jansijao je pripremio izlaganje o imperiji Sjongnu, moćnoj sili koja je zauzimala neke teritorije severno od teritorija koje je kontrolisala kineska dinastija Han. Kada je stupio da otpočne predavanje na monitoru se pojavila slika iz prvog slajda prezentacije: bila je to scena iz filma Ludi bogati Azijati. Jansijao je počeo da izlaže priču o Elenor Jang, koju je igrala glumica Mišel Jeo, kako sa svojom porodicom pristiže u veliki londonski hotel devedesetih godina prošlog veka. Hotelsko osoblje odbija da je usluži navodeći da su sve sobe zauzete, nesvesno da je ona nova vlasnica, i upućuju je da potraži smeštaj u „kineskoj četvrti“. Na sledećem slajdu Jansijao je podelio spisak klasičarskih časopisa koji su ga odbijali zajedno sa komentarima recenzenata . „Ukoliko sam slao materijal o kineskim temama ili ukoliko sam nešto rekao o mojoj etničkoj pripadnosti, recenzenti bi sugerisali da bi istraživanje trebalo poslati sinološkom časopisu“, rekao je. „To je ono što sam nazvao klasicima iz kineske četvrti“.
Vraćajući se na jezgrovnu temu svog izlaganja, Jansijao je povezao uticaj Sjongnu na Zapad sa uticajem Mongola koji su, hiljadu godina kasnije, preoblikovali kulturnu topologiju Evroazije. Kako bi se spoznao ovaj segment rimske istorije, obrazlagao je Jansijao, potrebno je istraživati Sjongnu – a da bi se razumeo Sjongnu, istraživač mora da čita kineski.
Poslednji dan konferencije, pio sam kafu sa Jansijaom u lobiju hotela Mariot. Razgovor se okrenuo prema budućnosti i pitao sam ga u kojoj zemlji najbolje vidi sebe. Apliciranje za posao u Kini je bilo teško, rekao mi je Jansijao, zato što njegovo istraživanje i dalje podozrivo gledaju pojedini istraživači , koji misle „da mu je mozak ispran američkom rodnom i identitetskom politikom“. Ipak, počeo je da ceni udobnosti i pogodnosti života u Kini – brzu železnicu, elektronska plaćanja i veoma brze sisteme dostave.
Napolju, ispred hotela, sneg je počeo da se pretvara u susnežicu. Jansijao se upravo vratio sa šetnje ulicama Filadelfije. Gradski pejzaž delovao mu je otuđeno, rekao mi je. Tipični američki grad nije mu bio umirujuć kao tipičan kineski grad. U Mariotu, ipak, počela je da se pomalja Jansijaova vedrija, govorljivija strana Jansijaa. Prijatelji su ga dozivali, i mlađi kineski istraživači su pokušavali da privuku njegovu pažnju. Među klasičarima, rekao mi je Jansijao, on se „u potpunosti oseća kao kod kuće“.
Izvor: Njujorker
[i] Azijsko-pacifička ekonomska saradnja, engleski Asia-Pacific Economic Cooperation, skraćeno APEC
[ii] Kej pop, skraćeno od korejski pop, je žanr popularne muzike koji potiče iz Južne Koreje; smatra se da je nastao početkom devedesetih godina izvođenjem muzike slične američkom hip-hopu i brejk densu na korejskom jeziku.
[iii] Ošean Voung, rođen 1988. je vijetnamsko-američki pesnik, esejista i romanopisac. [Prim. prev]
