Piše: Fotis Shinas (doktor Filosofije, pisac)
Preveo sa grčkog jezika: Nikola Gačević, sveštenik, teolog
Kakvo je bilo mišljenje Platona (Πλάτων) i Aristotela (Αριστοτέλης) o demokratiji njihovog vremena?
Oba ova vrhunska filosofa živjela su u V i IV vijeku, u razdoblju kada je demokratija, iako u izvjesnoj mjeri u opadanju, ipak bila u punoj djelatnoj snazi.
Kakvo je bilo njihovo stanovište prema savremenoj im demokratiji? Kakvo je uopšte bilo njihovo gledište i poimanje demokratije kao oblika državnog uređenja? Da li su je smatrali idealnim političkim poretkom ili ne? To su pitanja kojim će se baviti ovaj naš rad.
Platon je nepomirljivi neprijatelj demokratije. Ali zašto?
Bio je duboko razočaran savremenom mu atinskom demokratijom. Rođen je 427. godine prije Hrista, dvije godine nakon smrti Perikla (Περικλής), usred Peloponeskog rata. Kao potomak stare aristokratske atinske porodice, imao je snažnu želju da se uključi u javni i politički život. Kako i sam piše u svojoj Sedmoj Poslanici, koja se, uostalom, smatra nesumnjivo autentičnom: „Kada sam bio mlad, zadesilo me je isto što se događa mnogima. Povjerovao sam, naime, da ću, čim postanem gospodar samoga sebe, moći odmah da stupim u politički život“. Prilika mu se ukazala 403. godine prije Hrista, nakon poraza Atine u Peloponeskom ratu, kada je demokratsko uređenje bilo ukinuto, a vlast preuzela vlada Tridesetorice oligarha. U tom poretku učestvovali su i njegovi srodnici: Kritija (Κριτίας), rođak njegove majke, i Harmida (Χαρμίδας), brat njegove majke. Međutim, taj režim pokazao se krvožednim i gorim od prethodne demokratije. Kako sam Platon piše (Poslanice): „Vidio sam, dakle, da su ti ljudi (oligarhijski upravitelji) za kratko vrijeme dokazali da je prethodno državno uređenje (demokratija) bilo zlatno“.
Ali i obnovljena demokratija, iako umjerenija, bila je pokvarena i izopačena, te je čak pogubila najboljeg i najpravednijeg među ljudima, Sokrata, njegovog nezaboravnog učitelja. Tada je shvatio da je atinska demokratija neizlečivo bolesna i okrenuo se filosofiji, jer je smatrao da jedino ona može izliječiti njenu neizlečivu bolest. Tako je, dakle, platonovska filosofija rođena iz tjeskobe umirućeg drevnog polisa i predstavljala je filosofski program njegovog političkog preporoda.
Platon je, dakle, protivnik demokratije. On vjeruje da jedino filosof- koji sagledava jedno, jedinstvo u mnoštvu čulnih stvari, koje su promjenljive, nestalne i razjedinjene-, posjeduje nepogrešivo znanje da sigurno upravlja političkom zajednicom. Filosof je sozercao ideju dobra, koja je iznad uma i bića, te stoga jedino on posjeduje pouzdano i nepogrešivo znanje i istinsku nauku. Otuda se jedino on smatra pozvanim i ovlašćenim da bude nepogrešivi pastir naroda. I tek kada on preuzme vlast, nastupiće kraj zala, kako kaže Platon u čuvenom odlomku Države, koji potom ponavlja i u svojoj Sedmoj Poslanici: „Ako, rekoh ja, ili filosofi ne postanu u gradovima vladari, ili oni koji se danas nazivaju kraljevima i vlastodršcima ne steknu iskreno i dovoljno filosofsko obrazovanje; ako se, dakle, u jednoj istoj ličnosti ne sjedine ove dvije stvari- politička moć i filosofija- i ako se, naprotiv, nužnom silom ne ukloni mnoštvo onih ljudi koji se u naše vrijeme odvojeno upućuju ka svakome od ta dva cilja, ne može biti, dragi moj Glavkone, prestanka nesreća za državu, a po mom mišljenju ni za čitav ljudski rod.“ I u Sedmoj Poslanici: „Zaista, ljudski rod neće se osloboditi svojih stradanja sve dok na političku vlast ne dođu istiniti i pravi filosofi, ili dok vladari država, po nekoj božanskoj sudbini, ne postanu istinski filosofi” Filosof-kralj ima pravo da upotrebljava i uvjeravanje i prinudu radi dobra države kojom upravlja (Država).
Štaviše, Platon u Državi upoređuje filosofa-vladara sa iskusnim kormilarom i ljekarom, kome treba da se dobrovoljno obraćaju neiskusni mornari i bolesnici, shodno tome, radi sopstvene koristi, a ne da filosof-vladar žuri ka onima kojima upravlja, kao što bismo rekli da se bolesnik obraća ljekaru, a ne ljekar bolesniku. „Jer je neprirodno da vladar moli mornare da ga učine svojim zapovjednikom, kao što je protivno prirodi i da filosofi obijaju vrata bogataša; a onaj ko je izrekao tu duhovitu opasku nije rekao istinu. Naprotiv, istina je da bolesnik, bio bogat ili siromašan, mora da ide na vrata ljekara, i da onaj kome je potrebno da bude upravljan treba da ide na vrata onoga koji ima sposobnost da upravlja, a ne da vladar moli podanike da se stave pod njegovu vlast, ako, naravno, on zaista posjeduje istinsku vrijednost“ (Država).
Zašto, međutim, vođa države treba da bude filosof? Zato što je, prema Karlu Poperu, državno uređenje koje Platon zamišlja, epistemokratsko, odnosno zasnovano na vladavini znanja. Upravljanje koje Platon želi jeste upravljanje stručnosti i znanja:„Zašto Platon zahtijeva da filosofi postanu kraljevi ili kraljevi filosofi, kada, s jedne strane, filosofa određuje kao ljubitelja istine, a istovremeno, s druge strane, insistira da vladar treba da bude ‘još hrabriji’ i da se služi neistinama?“ Jedini odgovor na to pitanje jeste, naravno, da Platon u stvarnosti ima nešto sasvim drugo na umu kada upotrebljava pojam „filosof“. I zaista, njegov filosof nije posvećeni tragač za istinom, već ponosni posjednik istine. On je obrazovan čovjek, mudar poznavalac znanja. Ono što Platon, dakle, zahtijeva jeste vladavina učenosti, sofokratija, ako je tako možemo nazvati.
Izvor zla, prema Platonu, jeste razdvajanje filosofije, odnosno nauke, i političke vlasti, a lijek za to zlo jeste filosof-kralj, koji u sebi sjedinjuje ova dva načela- filosofiju, znanje i vrlinu s jedne strane, te političku vlast i moć s druge. Kao što je zapisano: „Stoga se s pravom smatra da je filosof-kralj neophodan iz dva razloga: prvo, kao ‘jedinstveno dovoljno ovaploćenje sokratske vrline’, odnosno kao junak morala, kao svojevrsni svetitelj, koji je jedini dostojan da bude vrhovni vladar; i drugo, kao jedini istinski naučnik i filosof najvišeg ranga, koji vlada na osnovu svog ličnog znanja o vrlini i svoje naučne obrazovanosti.“ Štaviše, u dijalogu Politika Platon smatra da kraljevsko-politički čovjek, budući da posjeduje znanje i nauku upravljanja, pri vršenju vlasti nije vezan ni zakonima ni voljom, odobrenjem ili pristankom onih kojima upravlja. On je ovlašćen da primorava podanike da se pokoravaju njegovim naredbama, bilo svojom voljom bilo protiv nje. Kako piše Ilija K. Lagios: „Iznad svih oblika državnog uređenja stoji pojam istinskog političkog čovjeka, koji se odlikuje znanjem i naukom i razlikuje se od svih takozvanih političara i sofista, bez obzira na vrstu državnog uređenja. Za istinskog političara nije od značaja da li građani poslušno izvršavaju naredbe svojom voljom ili ne. Kao što ljekar ima pravo da prinudi svoje bolesnike da se pridržavaju njegovih uputstava, a kormilar broda mornare, tako i političar ima pravo da primorava svoje građane da izvršavaju njegove zapovijesti.
Nove knjige: ,,Platonova antropološka ideja“ prof.dr Sonje Tomović Šundić
Isto tako, nije od posebne važnosti ni da li mudri političar poštuje zakone ili ne, niti da li podanici to žele ili ne”. Prema Platonu, najispravnije državno uređenje jeste ono u kojem vlada kraljevsko– politički čovjek, upravo zato što jedino on posjeduje nauku upravljanja, bilo uz pristanak svojih podanika i građana, bilo bez njega. Pogledajmo šta o tome kaže Platon u dijalogu Politika: „Čini se, dakle, da je nužno da jedino to državno uređenje bude uistinu i isključivo ispravno, u kojem bi neko mogao naći vladare koji su istinski naučnici, a ne samo prividni, bilo da vladaju u skladu sa zakonima ili bez zakona, bilo uz pristanak ili protiv volje podanika, bilo da su siromašni ili bogati; ništa od toga ne treba ni na koji način uzimati u obzir prilikom ocjenjivanja ispravnosti takvog poretka.
I ako, ubijajući neke ili protjerujući ih, pročišćavaju grad radi njegovog dobra, ili ako, šaljući negdje kolonije poput rojeva pčela, čine državu manjom, ili pak dovodeći druge ljude spolja i stvarajući nove građane čine je većom, sve dok, koristeći znanje i pravednost, održavaju državu, onda pod takvim uslovima treba reći da je to za nas jedino ispravno državno uređenje. A sva ostala uređenja treba nazvati negenijskim i neistinitim, već pukim podražavanjima: ona koja imaju dobre zakone podražavaju bolje odlike ispravnog poretka, a ona druga podražavaju njegove gore odlike“. Vidimo, dakle, da je idealno državno uređenje prema Platonu, jedino ispravno, istinito i autentično, ono u kojem vlast vrši, potpuno gospodarski i samovoljno, bez ograničenja, čak ni od strane zakona ili volje, prihvatanja i saglasnosti građana, filosof-kralj, jer, kao što je rečeno, jedino on posjeduje i znanje i vrlinu upravljanja.
Kako Platon ubrzo zatim ponovo ističe u Politika: „Jasno je, međutim, da je zakonodavstvo na neki način kraljevsko djelo; ali najbolje je da ne vladaju zakoni, nego kraljevski čovjek, obdaren razboritošću (čovjek vladarske mudrosti)“. Na ovom mjestu navodimo komentar Kornilija Kastorijadisa (poznati savremeni grčki fosof) u svom radu o Platonovom djelu Politika: „Nalazimo se u Grčkoj, u zemlji u kojoj, prema Herodotu (Ηρόδοτος), izdajnički kralj Sparte odgovara Kserksu da Grci možda nemaju vođe onako kako ih on sam shvata, ali da imaju jednog vođu koga se plaše mnogo više, a to je zakon! A Platon se ovdje pojavljuje tvrdeći da, od trenutka kada političar posjeduje znanje, nema nikakvog značaja da li vlada po zakonu ili bez zakona, sa saglasnošću ili bez saglasnosti građana. To je zastrašujuće!”.
Kornilije Kastorijadis, uopšteno govoreći, drži, i to ne bez osnova, da je Platon bio antidemokrata do srži, do same koštane srži svoga bića. Njegovo protivljenje savremenoj mu atinskoj demokratiji, a osobito demokratiji Periklovoj, bilo je temeljito, radikalno i nepomirljivo. Bez i najmanjeg traga naklonosti ili snishodljivosti, Platon je podvrgavao kritici jedan državni poredak koji je smatrao izopačenim i prožetim vrijednostima nerazlučene i prostačke mase, neuke i moralno pokvarene.
Od nemilosrdne Platonove kritike atinske demokratije ne izmiču ni njeni glavni tvorci i nosioci, Perikle i Temistokle (Θεμιστοκλής). Platon upućuje oštru i bespoštednu kritiku i samom Periklu: „Jer ja barem tako slušam, naime da je Perikle učinio Atinjane ljudima koji izbjegavaju trud, koji su postali malodušni, brbljivi i srebroljubivi, budući da je upravo on prvi uveo isplatu nadnice za službe koje građani pružaju polisu“ (Platon, Gorgija).
Platon tvrdi da je Perikle učinio Atinjane lijenima (to jest: besposlenima, malaksalima, sklonim izbjegavanju truda), jer su više voljeli sudijsku platu nego dobit koja proizlazi iz rada, budući da su tu naknadu primali bez napora. Valja napomenuti da je Perikle, koristeći za dobrobit Atine zajedničku savezničku blagajnu, uspio da ostvari dva značajna poduhvata. Prvo, uveo je platu za siromašne građane koji su učestvovali u Skupštini Pet Stotina i u sudovima. Drugo, omogućio je podizanje Partenona i ostalih svetih spomenika na Akropolju. Isplata naknada službenicima atinske države predstavljala je „najistaknutiji element demokratskih reformi Periklovih“, prema istoričarima Džonu Bjuriju (John Bury) i Raselu Migsu (Russell Meiggs), iz očiglednog razloga što je omogućavala i najsiromašnijem atinskom građaninu- oslobođenom brige za goli opstanak- da u potpunosti učestvuje u vršenju javnih službi i dostojanstava Atinske države.
Isto tako, Platon podvrgava oštroj kritici, osim Perikla i Temistokla, i Kimona (Κίμων): „Ti hvališ ljude koji su građanima Atine pružali izobilje sredstava za život, ulivajući im užitak u onome što su željeli, pa i sami građani tvrde da su upravo oni učinili grad veličanstvenim. No da je grad nezdravo narastao i da je iznutra, podmuklo, moralno izopačen usled djelovanja tih starih političara, to oni ne uviđaju. Jer oni su, bez razboritosti i pravednosti, ispunili grad lukama, brodogradilištima, bedemima, porezima i sličnim praznoslovljem; a kada se jednom ispolji bolest, tada će krivicu svaliti na savjetnike koji se zateknu u tom času, dok će Temistokla, Kimona i Perikla- istinske uzročnike zala- ipak slaviti i uzdizati“. (Platon, Gorgija)
Sam Platon nastojao je da utemelji, doduše u potpunosti na teorijskom planu, jedan oblik državnog uređenja zasnovan na nadiskustvenom (transcendentnom) znanju i pravednosti filosofa-kralja u Državi, kao i na isto tako nadiskustvenom znanju i vrlini kraljevskog političara u dijalogu Politika. Da vidimo šta sam Korniloje Kastorijadis piše o Platonovom stavu prema demokratiji: „Govorio sam vam prošli put da je Platon odigrao izuzetno značajnu ulogu u propasti grčkog svijeta. Propast Atine, koja je kao mogućnost već bila sadržana u samim istorijskim prilikama, Platon je preobratio i uveo u istoriju kao nužnu, zakonomjernu propast. On je slom Atinske Demokratije predstavio kao pojavu koja, u krajnjoj liniji, pripada samom poretku stvari. I to ne u onom smislu koji je Herodot davao izreci: „Sve što je veliko mora postati malo“, i obratno, nego stoga što je, prema Platonu, riječ bila o državnom uređenju koje je u temelju bilo trulo, o poretku kojim vlada neuko, strastveno i svojim strastima podložno mnoštvo.
Mnoštvo koje stoji na suprotnoj strani od mudroga i mudrosti, od pravednoga i pravde. Tako se pad Atinske Demokratije ne prikazuje kao istorijska tragedija, nego kao slučaj unutrašnje, imanentne filosofske pravednosti. To je Platon nastojao da učini, s jedne strane, pozitivno, ako mi je dopušteno da upotrebim taj oksimoron, ističući, naime, ideju da može i treba da postoji nauka o politici, izvjesno i pouzdano znanje koje omogućava orijentaciju u prostoru političkoga djelovanja. Ističući ideju da se, u krajnjoj liniji, nauka o politici temelji na jednom transcendentnom znanju, i to upravo na samoj transcendentnosti“.
Pređimo sada i na Aristotela. Prije svega valja naglasiti da ni Aristotel nije zaostajao u antidemokratskim osjećanjima za Platonom, kao uostalom ni većina grčkih mislilaca antike, iako je nesumnjivo bio umjereniji od njega. Kako o tome piše engleski profesor Pol Kartlidž (Paul Cartledge): „U svakom slučaju, on (tj. Aristotel) nije bio veći demokrata, ni sa ideološkog ni sa intelektualnog stanovišta, od Platona, što i ne izaziva čuđenje, budući da se poznate i pouzdane izuzetke od pravila da su drevni grčki mislioci bili antidemokratski nastrojeni može nabrojati na prste jedne ruke: Perikle, Hipodam, Protagora, Demokrit…“. Štaviše, kako ističe Klod Mose (Claude Mossé), u klasičnoj antici ne postoji teorijski spis u prilog Atinskoj Demokratiji, izuzetak, po mom mišljenju, predstavlja Periklov Nadgrobni govor u Tukididovom djelu.
I Aristotel vjeruje da, ukoliko se u političkoj zajednici pojavi jedan izuzetno nadaren i harizmatičan vođa, koji nadmašuje druge u vrlini i političkoj sposobnosti, ili pak mala skupina izuzetnih ljudi koji se ističu vrlinom i državničkom umješnošću, onda takav pojedinac, odnosno takvi pojedinci, treba da vrše vrhovnu, neograničenu vlast, bez podvrgavanja ograničenjima zakona.
U Politici piše:„ Ipak, pretpostavimo da u nekoj državi postoji jedan građanin koji je toliko izuzetno nadmoćan u vrlini, ili više njih, ali brojem manje od onoga što je potrebno da popune zakonom ustanovljene položaje vlasti, tako da se vrlina i politička sposobnost svih ostalih ne mogu uporediti sa vrlinom i političkom sposobnošću tih ljudi, ako ih ima više, ili samo toga jednog, dakle, ako je on jedini, ako postoje takvi izuzetni ljudi, nije moguće smatrati ih dijelom države, jer bi im bila učinjena nepravda ukoliko bi bili tretirani kao jednaki sa drugima, iako su toliko nadmoćni u vrlini i političkoj sposobnosti. Takav izuzetan čovjek liči na boga među ljudima.
Stoga je jasno da se zakonodavstvo nužno mora odnositi na one koji su jednaki po porijeklu i političkoj moći. Nasuprot tome, za takve nadmoćne ljude zakon ne važi, jer su oni sami zakon. Zaista, bio bi smiješan onaj ko bi pokušao da donosi zakone za njih. Jer oni bi zakonodavcu odgovorili onako kako, prema kazivanju Antistena (Αντισθένης), lavovi odgovoriše zečevima kada su ovi držali govore i zahtijevali jednaka prava za sve {…}Međutim, velika teškoća odnosi se na najbolje državno uređenje: šta treba učiniti ako se u njegovom okviru pojavi neko ko nadmašuje druge u vrlini, a ne u drugim dobrima, kao što su snaga, bogatstvo ili društveni ugled? Jer niko ne bi tvrdio da takvoga čovjeka treba protjerati i izagnati iz države; ali isto tako ne bi bilo ispravno da njime upravljaju oni koji su od njega niži, jer bi takav zahtjev ličio na nastojanje da se vlada samim Zevsom dijeleći političke službe.
Razuman zaključak, koji je ujedno saglasan i sa prirodnim pravom, jeste da se svi dragovoljno pokoravaju takvome čovjeku, te da takvi harizmatični ljudi budu doživotni vladari u državama“ (Aristotel, Politika). Naravno, njegovu ovu težnju ka apsolutnoj vlasti ublažava činjenica rijetkosti pojave takvoga čovjeka u državi, budući da ga poredi sa bogom među ljudima. Kako slikovito zapaža P. Tzioka-Evangelu (Π. Τζιώκα- Ευαγγέλου): „Način na koji se on poziva na tog izuzetnog pojedinca (kao na boga među ljudima) potkopava samu pretpostavku, jer svodi na najmanju moguću mjeru vjerovatnoću da se takav čovjek uopšte pojavi“.
Da, ipak, ne bismo učinili nepravdu Stagirskom filosofu (Aristotelu, koji je porijeklom iz Stagire na Halkidikiju), karakteristično je da nešto ranije od navedenog odlomka, u 11. poglavlju III knjige Politika, on tvrdi da mnogi, ujedinjeni u jedno složeno tijelo koje zajednički vijeća i razmatra, mogu svi skupa donijeti ispravnije odluke o pitanju koje se tiče političke zajednice nego jedan pojedinac, ma koliko on u tom pitanju nadmašivao svakoga od njih ponaosob. Navodim u cjelini odlomak iz Politika: „Stanovište da mnoštvo treba da ima vrhovnu vlast prije nego najbolji i malobrojni, moglo bi se učiniti prihvatljivim, uz izvjesnu mjeru istine, ali i uz određene rezerve. Jer mnogi, iako svaki od njih pojedinačno nije izuzetan čovjek, mogu, kada se okupe, biti bolji od najboljega, ne, dakle, svaki zasebno, nego kao cjelina; kao što su, na primjer, gozbe koje nastaju zajedničkim prilogom svih učesnika bolje od onih koje se priređuju troškom jednoga čovjeka. Budući da ih ima mnogo, svaki od njih posjeduje neku malu mjeru vrline i razboritosti; te tako, ujedinjeni, mnogi se pojavljuju kao jedan čovjek sa mnogim nogama, sa mnogim rukama i sa mnogim čulima, pa prema tome i sa srazmjernim moralnim karakterom i umom.
Zato mnogi donose pouzdanije sudove o muzičkim i pjesničkim djelima. Jer ljudi, u svojoj različitosti, ocjenjuju različite dijelove djela, ali u svojoj cjelini ocjenjuju djelo kao cjelinu“. Ako neko pažljivo pročita navedeni odlomak i obrati pažnju na primjere, uočiće da Aristotel ne postavlja kao kriterijum prostu zbirnu brojnost mnogih nasuprot jednome. Naprotiv, mnogi, posjedujući izvjesno znanje i iskustvo u pojedinim oblastima, mogu, udruženi, da rasuđuju ispravnije o određenom pitanju nego jedan pojedinac, ma koliko on bio izvrstan. Tako, na primjer, pri ocjenjivanju jedne tragedije, jedan poznaje poetski izraz, drugi muziku, treći umjetnost igre, neko režiju; i svi zajedno, sabrani u jedno vijećajuće tijelo, donijeće pouzdaniji sud nego jedan jedini čovjek, ma koliko on bio vrstan i stručan u tragediji. Drugim riječima, kroz mnoštvo, shvaćeno na ovaj način, Aristotel traži i nastoji da otkrije kvalitet.
Aristotel je odbacivao neumjerenu, radikalnu Atinsku Demokratiju svoga vremena. Idealno državno uređenje za njega je bilo mješovito uređenje, koje sadrži elemente demokratije, ali prevashodno elemente aristokratije. Odbacivao je izbor nosilaca vlasti žrijebom, što je predstavljalo temeljno i suštinsko obilježje demokratije. Kako sam piše u Retorici: „Demokratija je onaj oblik državnog uređenja u kojem se vlasti raspodjeljuju žrijebom“. Ne treba zaboraviti da je, prema Aristotelu, upravo izbor žrijebom suštinska razlika demokratije i kriterijum koji je razlikuje od aristokratije: „Demokratsko je da se vlasti dodjeljuju žrijebom, a oligarhijsko da budu birane.“(Aristotel, Politika).
Prema Panajotu Damasku, idealno državno uređenje kod Aristotela jeste, kao što je već rečeno, mješavina aristokratije i demokratije: „Najbolji oblik vladavine jeste mješovito, odnosno srednje državno uređenje, spoj oligarhije i demokratije, koje Aristotel jednostavno naziva politija“. Takođe, Georgije Ikonomu piše o idealnom uređenju kod Aristotela: „Iz navedenog proizlazi da najbolja politija iz VII i VIII knjige ni u kakvoj vezi ne može biti sa demokratijom, pa ni sa bilo kojim razdobljem stvarne atinske demokratije. Riječ je o jednoj oligarhiji, odnosno ‘aristokratskoj oligarhiji’ u aristotelovskom smislu, to jest o državnom uređenju najboljih po vrlini (κατ᾿ ἀρετήν)“.
Zaključujući, valja naglasiti da su politička praksa i djelatnost Grka u arhajskom (drevnom) i klasičnom razdoblju bile suprotstavljene svakom obliku monarhije. Grci toga vremena pružali su otpor i nisu trpjeli monarhičku vlast. Kako piše Isokrat (Ισοκράτης) u svome djelu Filip, Grci nisu bili naviknuti da žive pod monarhijskim uređenjem, za razliku od drugih naroda koji nisu mogli upravljati svojim životom bez takvog oblika vlasti: „Znao je (Karanos) da Grci nisu naviknuti da podnose monarhije, dok drugi narodi ne mogu upravljati svojim životom bez takve vrste vlasti“(Isokrat, Filip).
