Kina je srezala svoj uvoz nafte za otprilike četvrtinu u odnosu na predratni nivo, čime su veće količine nafte stavljene na raspolaganje ostatku svetskog tržišta i obuzdane referentne cene nafte
Naftne kompanije u državnom vlasništvu preprodale su neke tovare evropskim i azijskim konkurentima što upućuje na viškove, a podaci prikupljeni praćenjem tankera ukazuju da je Kina kupovala svega 8,2 miliona barela sirove nafte dnevno od prekomorskih prodavaca
Smanjenje uvoza nije moguće razjasniti na potpuno zadovoljavajući način, a faktori koji bi mogli na to da utiču su slabija ekonomska aktivnost, uvećanje udela prerade uglja u proizvodnji hemikalija i posezanje za raspoloživim a teško uočljivim inventarima polufabrikata plastike i ostalih hemikalija
Piše: Havijer Blas
Prevod: Miloš M. Milojević
Suočeno sa nestašicom bez presedana, naftno tržište poseže za svakom raspoloživom mogućnošću kako bi uravnotežilo ponudu i potražnju. Neke od ovih mogućnosti su dobro poznate: zaobilaženje Ormuskog zaliva korišćenjem naftovoda, stavljanje na raspolaganje vanrednih rezervi i dopuštanje visokim cenama da potru potrošnju. Ali postoji još jedna sila koja je podjednako važna a uglavnom prolazi nepomenuta: Kina.
Tiho, Peking je umanjio svoj uvoz nafte za otprilike jednu četvrtinu u odnosu na predratni nivo. Uticaj je jasan: neočekivano, više sirove nafte postalo je dostupno ostatku svetskog tržišta, što je obuzdalo referente cene nafte i držalo ih blizu nivoa od 100 dolara po barelu uprkos šezdesetodnevnom sukobu u Persijskom zalivu. Ali mehanika koja stoja iza ove uvozne promene – koja je ključna da bi se procenila njena održivost – je sve samo ne jasna.
Dešifrovanje masivne kineske energetske industrije je teško, čak i kada ratna izmaglica ne otežava preglednost. Naftni trgovci ispunjavaju praznine koje postoje u manjkavoj zvaničnoj statistici tako što prate tankere koje se iskrcavaju i ukrcavaju u zemlji, premeravaju rezerve koristeći se satelitskim snimcima i razgovarajući sa svojim kontaktima na terenu kako bi došli do nekih naznaka.
Havijer Blas: Stari kralj ugalj ostaje svemoćan i sveprisutan
Tokom prethodnih nekoliko nedelja, rukovodioci industrije su primetili nešto neobično: kineske naftne kompanije u državnom vlasništvu su prodavale neke od svojih naftnih tovara evropskim i azijskim konkurentima. Ponašanje sugeriše da se raspolaže viškovima – što je neobično tokom nestašice. Ova izmena ne samo da je ograničila rast referentnih cena nafte, već je takođe dovela do kolapsa visine premija koje trgovci isplaćuju iznad referentnih cena kako bi osigurali fizičko snabdevanje sirovom naftom. Bareli koji su se početkom aprila prodavali za 30 dolara preko referentnih cena sada prelaze iz ruke u ruku uz isplaćene premije od svega jednog dolara. Čak je počelo da se razgovara i o popustima.
Podaci prikupljeni praćenjem tankera takođe pokazuju anomaliju koja upućuje na raspoloživi višak. Vorteksa, kompanija koja se bavi obaveštavanjem i prikupljanjem podataka o trgovini prirodnim dobrima, procenila je da Kina kupuje svega 8,2 miliona barela nafte dnevno od prekomorskih prodavaca, što je pad sa predratnog nivoa od oko 11,7 miliona barela. Promena od tri i po miliona barela skoro da se poklapa sa ukupnom japanskom potrošnjom i dvostruko je veća količina od količine kojom tržište snabdevaju Ujedinjeni Arapski Emirati preko naftovoda koji zaobilazi Ormuz.[1] Jednostavno rečeno, to je ogromno umanjenje, možda drugi ili treći najveći faktor današnjeg uravnoteženja naftnog tržišta, koji zaostaje samo za uticajem saudijskog naftovoda koji zaobilazi moreuz i američkim i japanskim strateškim rezervama.
Opadanje uvoza imalo bi smisla da naglo opadaju kineski komercijalni inventari ili da je Peking posegao za strateškim naftnim rezervama. Ali ništa od toga se ne dešava. Umesto toga, komercijalne zalihe poslednjih nedelja dodatno rastu, prema raspoloživim satelitskim podacima. Ono što je Peking učinio jeste zabrana izvoza rafinisanih proizvoda, što je efektivno omogućilo rafinerijama da obrađuju manje sirove nafte kako bi zadovoljile domaću potražnju. Ali politika je sada promenjena, što upućuje da zemlja smatra kako raspolaže sa dovoljno goriva.
Stoga, kako Kina uvozi daleko manje sirove nafte nego ranije a da nije posegla za umanjenjem svojih zaliha? U prošlosti, zemlja je očigledno kupovala više nafte nego što joj je bilo potrebno, gradeći ogromne rezerve za slučaj vanrednog stanja. Danas, Kina ima blizu milijardu četiristo miliona barela u svojim rezervama, daleko više od 400 miliona u američkim i 260 miliona u japanskim rezervama. Prosečno, Kina je verovatno kupovala milion barela nafte dnevno više nego što joj je bilo potrebno tokom prošle godine. Jednostavnim zaustavljanjem uvećavanja ovih rezervi, Kina može znatno da umanji uvoz a da se to ne odrazi na potrebu za naftom.
Havijer Blas: Amerika mora pošto poto otvoriti Ormuski moreuz
Ova promena objašnjava, možda, trećinu umanjenja uzova. Ali šta ćemo sa ostatkom?
Postoji nekoliko alternativnih teorija o kojima promišljaju trgovci naftom. Prema jednoj teoriji kineska ekonomska aktivnost je slabija nego što se ranije mislilo, i stoga je rast potrošnje nafte niži. Koji je katalizator ovog usporavanja? Možda uticaj rata na nekoliko kineskih klijenata u regionu, uključujući Filipine, Vijetnam i Tajland. Povrh toga, rast upotrebe električnih vozila, poboljšanje javnog transporta i mogućnosti rada od kuće učinili su kineska domaćinstva spremnijim da se bolje nose sa višim cenama nafte.
Za razliku od nekih drugih nacija u regionu, Kina nije objavila da je preduzela bilo koji vanredni potez kako bi umanjila potražnju, poput usvajanja četvorodnevne radne nedelje za uposlenike vlade ili promovisanje zajedničke vožnja u automobilima (carpooling).
Međunarodna energetska agencija (International Energy Agency) oslanjajući se na preliminarne podatke procenjuje da je potrošnja nafte u Kini pala umereno i u martu i u aprilu u odnosu na isti period prethodne godine, i to za oko 110.000 barela dnevno, na oko 17 miliona barela. Iako je pad zapanjujuć ukoliko se uporedi sa burnim rastom potrošnje u zemlji u nedavnoj prošlosti, nije ni izbliza dovoljan da objasni zbog čega je uvoz toliko opao.
Možda se, stoga, kineska potražnja nafte smanjuje mnogo okomitije nego što se sada veruje? Ključno, neki trgovci naslućuju, jeste tajnovita petrohemijska industrija – sektor koji je odlučujuće doprineo povećanju kineske potražnje nafte u prethodnih pet godina. U petrohemijskoj industriji Kina predstavlja jedinstven slučaj. Povrh tradicionalne industrije koja kao sirovine koristi naftu i prirodni gas, ona raspolaže paralelnom proizvodnjom koja se oslanja na ugalj.
Od početka rata krajem februara, margina profita prerade uglja u hemikalije se znatno proširila. Industrija tipično radi sa velikim neuposlenim kapacitetima, stoga postoji prilično širok prostor za oslanjanje na ugalj kao na sirovinu u hemijskoj industriji. Na raspolaganju je malo pouzdanih podataka, a anegdotalni navodi ukazuju da petrohemijske fabrike koje prerađuju ugalj u plastiku kao što je polietilen, polipropilen i polivinih-hlorid rade punom parom prethodnih šezdeset dana, te stoga umanjuju potrošnju uobičajenih sirovina kao što su etan i petrohemijska nafta. Stoga se Kina možda mnogo više oslanja na preradu uglja u hemikalije nego što se to ranije mislilo. Drugo moguće objašnjenje jeste da je posegla za slabo poznatim inventarima polufabrikata plastika i drugih hemikalija, što čini nedavno opadanje potrošnje nafte u petrohemijskoj industriji jednokratnim i neodrživim.
Možda postoje banalnija objašnjenja. Iako trgovci naftom procenjuju kineske rezerve na osnovu satelitskih podataka, moguće je da svi posmatrači propuštaju da uoče skrovita mesta te stoga rezerve, u stvari, padaju. Govorkanja na tržištu nafte prepuna su tvrdnji da je Kina u potaji posegla za svojim strateškim rezervama koristeći podzemna skladišta koja niko ne može da primeti iz satelita. Možda. Vremensko zaostajanje možda igra ulogu; kineska domaća proizvodnja nafte takođe raste, što možda pomaže popunjavanju eventualnih manjkova.
No, nemojmo se zavaravati, Kina danas uravnotežuje naftno tržište. Veće pitanje odnosi se na sutrašnjicu: ukoliko zemlja može da umanji uvoz tako dramatično bez, naizgled, preduzimanja dramatičnih mera, šta to kazuje o budućoj potrošnji nafte u toj zemlji? Svakako ništa čemu bi se obradovali optimistično nastrojeni trgovci naftom.
Izvor: Bloomberg
[1] Promena je još veća, i dobacuje do 5 miliona barela dnevno ukoliko se na uvoz sirove nafte doda i uvoz rafinisanih proizvoda.
