Piše: Marija Popova
Preveo: Danilo Lučić
„Od toga kako se čovek postavlja prema trenutku“, zapisao je četrdesetosmogodišnji Henri Miler razmišljajući o umeću življenja 1939. godine, „zavisi da li će život biti promašen ili plodonosan.“ Tokom svog dugog života, Miler je neprestano nastojao da se usmeri ka najvećoj mogućoj plodnosti – od svoje stvaralačke discipline, preko filozofskih promišljanja, do svoje razuzdane nepristojnosti i nepristajanja na autoritete.
Više od tri decenije kasnije, ubrzo nakon osamdesetog rođendana, Miler je napisao prelep esej o starenju i tajni ispunjenog života. Esej je objavljen 1972. godine u knjižici ultraograničenog tiraža pod naslovom “O punjenju osamdesete” (On Turning Eighty), zajedno sa još dva eseja. Odštampano je svega 200 primeraka, numerisanih i potpisanih od strane autora.
Miler započinje razmišljanjem o pravoj meri mladosti:
Ako sa osamdeset godina nisi bogalj ili invalid, ako te zdravlje još služi, ako i dalje uživaš u dobroj šetnji, dobrom obroku (sa svim đakonijama), ako možeš da zaspiš a da prethodno ne popiješ pilulu, ako te ptice i cveće, planine i more još nadahnjuju, onda si zaista srećan čovek i trebalo bi da svakog jutra i svake večeri klekneš i zahvališ dobrom Gospodu na njegovoj spasonosnoj i zaštitničkoj moći. Ako si mlad po godinama, ali već umoran duhom, već na putu da postaneš automat, možda bi ti koristilo da svom šefu — naravno, samo sebi u bradu — kažeš: „Jebi se, Džek! Nisam ti ja rob!“ … Ako si sposoban da se zaljubljuješ iznova i iznova, ako možeš da oprostiš roditeljima zločin što su te doneli na ovaj svet, ako ti ne smeta da nigde ne stigneš, već svaki dan prihvataš onako kako dolazi, ako umeš da opraštaš isto koliko i da zaboravljaš, ako uspeš da ne postaneš zajedljiv, namrgođen, ogorčen i ciničan — čoveče, već si pola bitke dobio.
Kasnije dodaje:
Imam veoma malo prijatelja ili poznanika svojih godina ili približno svojih godina. Iako se obično ne osećam prijatno u društvu starijih ljudi, gajim ogromno poštovanje i divljenje prema dvojici veoma starih ljudi koji kao da zauvek ostaju mladi i stvaralački živi. Mislim na [katalonskog violončelistu i dirigenta] Pabla Kazalsa (Pablo Casals) i Pabla Pikasa (Pablo Picasso), obojicu danas već starijih od devedeset godina. Takvi mladalački devedesetogodišnjaci postide mlade ljude. Oni koji su zaista oronuli, živi leševi, moglo bi se reći, jesu sredovečni muškarci i žene iz srednje klase, zaglavljeni u svojim udobnim kolotrazima, koji umišljaju da će status quo trajati zauvek – ili ih toliko plaši mogućnost da neće, da su se povukli u svoja mentalna atomska skloništa i čekaju da sve prođe.
Miler potom razmatra naličje uspeha – ne onog privatnog, već javnog uspeha, ukorenjenog u lažnom božanstvu prestiža:
Ako si imao uspešnu karijeru, kao što sam je ja, po svoj prilici, imao, pozne godine možda neće biti najsrećniji period tvog života. (Osim ako nisi naučio da jedeš sopstvena govna.) Uspeh, posmatrano iz svetovne perspektive, za pisca koji još ima šta da kaže liči na kugu. Upravo onda kada bi trebalo da uživa u malo dokolice, on otkriva da je zauzetiji nego ikada. Sada je žrtva svojih obožavalaca i dobronamernika, svih onih koji žele da iskoriste njegovo ime. Sada se vodi drugačija vrsta borbe. Problem više nije kako uspeti, već kako ostati slobodan, kako raditi samo ono što zaista želiš.
Zatim nastavlja razmišljanje o tome kako uspeh utiče na samu srž čovekove prirode:
Jedna stvar mi sada postaje sve očiglednija — osnovni karakter ljudi ne menja se tokom godina… Umesto da ih popravi, uspeh obično samo pojača njihove mane i nedostatke. Momci koji su u školi važili za briljantne često se pokažu mnogo manje briljantnim kada izađu u svet. Ako su ti se neki školski drugovi gadili ili si ih prezirao, još više će ti se gaditi kada postanu bankari, državnici ili generali sa pet zvezdica. Život nas primorava da naučimo poneku lekciju, ali nas ne tera nužno da sazrimo.
Pomalo ironično, Anais Nin (Anaïs Nin) — nekadašnja Milerova ljubavnica i doživotna prijateljica — svojevremeno je na upečatljiv način zastupala upravo suprotnu ideju: da je ljudska ličnost suštinski promenljiva, fluidna i neprestano raste, što su psiholozi kasnije i potvrdili.
Miler se ponovo vraća mladosti i mladima kao svojevrsnom retrovizoru sopstvenog životnog puta:
Posmatraš svoju decu ili decu svoje dece kako prave iste besmislene greške, često srceparajuće greške, kakve si i sam pravio u njihovim godinama. I ne postoji ništa što možeš da kažeš ili učiniš da to sprečiš. Upravo posmatrajući mlade, na kraju shvatiš kakva si budala i sam nekada bio — a možda si to još uvek.
Miler veliča suštinsku psihološku i emocionalnu nadmoć starosti:
Sa osamdeset godina verujem da sam mnogo vedrija osoba nego što sam bio sa dvadeset ili trideset. Nipošto ne bih želeo ponovo da budem tinejdžer. Mladost možda jeste veličanstvena, ali ju je istovremeno i bolno podnositi…
Bio sam proklet ili blagosloven produženom adolescencijom; prividnu zrelost dostigao sam tek nakon tridesete. Tek u četrdesetim godinama zaista sam počeo da se osećam mladim. Tada sam bio spreman za to. (Pikaso je jednom rekao: „Čovek počinje da postaje mlad sa šezdeset godina, a tada je već prekasno.“) Do tada sam izgubio mnoge iluzije, ali srećom ne i svoj polet, ni radost življenja, ni svoju neugasivu radoznalost.
Upravo tu leži Milerovo duhovno središte — životna sila koja je pokretala njegov unutrašnji motor bez starosti:
Možda je upravo radoznalost — prema svemu i svačemu — od mene napravila pisca kakav jesam. Nikada me nije napustila…
Uz tu osobinu ide još jedna koju cenim više od svega, a to je osećaj čuđenja. Ma koliko moj svet postao skučen, ne mogu da zamislim da me napusti sposobnost da se divim. U izvesnom smislu, pretpostavljam da bih to mogao nazvati svojom religijom. Ne pitam kako je nastalo ovo stvaranje u kojem plutamo, već samo želim da u njemu uživam i da ga cenim.
Dve godine kasnije, Miler će ovu misao izraziti sa još većom jasnoćom razmišljajući o smislu života, ali ovde protivreči tvrdnji Henrija Džejmsa (Henry James) da ozbiljnost čuva čovekovu mladost i okreće se drugoj svojoj spasonosnoj osobini — sposobnosti vedrine kao protivotrovu za često zagušljivu ozbiljnost života:
Možda je najutešnija stvar u dostojanstvenom starenju sve veća sposobnost da se stvari ne shvataju previše ozbiljno. Jedna od velikih razlika između istinskog mudraca i propovednika jeste vedrina. Kada se mudrac smeje, to je smeh iz stomaka; kada se propovednik smeje — što se dešava isuviše retko — smeje se pogrešnom stranom lica.
Podjednako je važno, tvrdi Miler, suprotstaviti se ljudskoj potrebi za samopravednošću. Miler piše:
Sa godinama su se moji ideali — za koje obično tvrdim da ih nemam — svakako promenili. Moj ideal je da budem slobodan od ideala, slobodan od načela, slobodan od svih „izama“ i ideologija. Želim da zaronim u okean života kao što riba uranja u more…
Dobitnik NIN-ove nagrade Darko Tuševljaković o Zadru, potisnutim sećanjima i prošlim životima
Više ne pokušavam da ljude preobratim na svoj pogled na svet, niti da ih „izlečim“. Takođe, ne osećam se nadmoćno zato što deluju manje inteligentno.
Miler zatim razmatra sirove načine na koje često postupamo vođeni samopravednošću i izopačenim idealizmom:
Protiv zla čovek može da se bori, ali pred glupošću je nemoćan… Prihvatio sam činjenicu, koliko god bila teška, da su ljudska bića sklona ponašanju od kojeg bi se i životinje postidele. Ironično i tragično jeste to što se često ponašamo nedostojno upravo iz pobuda koje smatramo najuzvišenijim. Životinja ne traži opravdanje kada ubija svoj plen; ljudska životinja, s druge strane, ume da prizove Božji blagoslov dok masakrira sopstvene bližnje. Zaboravlja da Bog nije na njegovoj strani, već tu pored njega.
Ali uprkos tome što jasno vidi te žalosne ljudske sklonosti, Miler u dubini ostaje optimista. Esej završava vraćajući se životnoj vedrini koja leži u samom korenu njegove životne energije:
Moj moto oduvek je bio: „Uvek vedar i svetao.“ Možda zato nikada ne prestajem da citiram Rablea: „Za sve vaše jade dajem vam smeh.“ Kada se osvrnem na svoj život, koji je bio pun tragičnih trenutaka, vidim ga više kao komediju nego kao tragediju. Jednu od onih komedija u kojima se smeješ do suza dok ti se srce iznutra lomi. Kakva bi mogla biti bolja komedija? Čovek koji sebe shvata previše ozbiljno unapred je osuđen na propast…
Sa samim životom ništa nije pogrešno. On je okean u kojem plivamo i ili mu se prilagodimo ili tonemo na dno. Ali kao ljudska bića imamo moć da ne zagadimo vode života, da ne uništimo duh koji nas pokreće.
Najteža stvar za kreativnu individuu jeste da odustane od nastojanja da svet oblikuje po sopstvenoj meri i da prihvati drugog čoveka onakvim kakav jeste — bio dobar, loš ili ravnodušan.
Izvor: Glif
