Piše: Džesika Sus
U XVIII veku Edvard Gibon napisao je svoje šestotomno kapitalno delo Opadanje i propast Rimskog carstva. Obuhvata istoriju carstva koje je započelo u gradu Rimu od 98. do 1590. godine n. e, na više od 3.928 stranica. Generacijama je ovo delo smatrano obaveznim štivom za svakog ozbiljnog studenta rimske istorije, ali postavlja se pitanje da li je i danas vredno čitanja. Ovaj tekst predstavlja Gibona, njegov kontekst i uticaje, kao i pregled onoga što obrađuje u svojim tomovima. Takođe razmatra njegove argumente o uzrocima propasti Rima i stavove savremenih istoričara o njegovim tumačenjima.
Edvard Gibon bio je engleski istoričar iz XVIII veka, poznat po svojoj obimnoj istoriji Rimskog carstva. Često se smatra „prvim modernim antičkim istoričarom“ zbog korišćenja primarnih izvora i kritike organizovane religije, naročito hrišćanstva, u svom sagledavanju prošlosti. Bio je poznat i po kvalitetnoj prozi u kojoj je čitaoce zabavljao svojom ironičnom duhovitošću. U tome je, čini se, bio pod uticajem rimskog autora Tacita, koji je takođe bio poznat po ironiji i usredsređenosti na vremena opadanja.
Međutim, kritičari priznaju i to da je Gibon bio pisac „svog vremena“. Imao je minimalan pristup modernim arheološkim dokazima koji su izmenili naše razumevanje prošlosti. Takođe je pisao unutar okvira patrijarhalnog XVIII veka, britanskog imperijalizma i prosvetiteljstva.
Na mnogo načina, Gibon je bio tipičan pripadnik engleskog plemstva tog doba. Rođen je u bogatoj porodici 1737. godine, a sa petnaest godina proveo je oko godinu dana na Oksfordu, što navodno nije voleo, ali je to vreme iskoristio da se posveti svojoj strasti prema rimskoj istoriji. Tokom života prikupio je oko 6.000 istorijskih knjiga, vrednih 3.000 funti, što bi danas bilo oko 230.000 funti.
U ranim dvadesetim godinama, Gibon je dobio čin kapetana u Sedmogodišnjem ratu, služio je u domovinskoj odbrani u Engleskoj. Ipak, bolje razumevanje grčke falange i rimske legije pripisivao je upravo toj službi. Posle toga, krenuo je na tradicionalno putovanje po Evropi, tzv. „grand tour“,koju je najvećim delom proveo u Italiji. Tokom putovanja, bio je pod velikim uticajem filozofskih ideja prosvetiteljstva, koje su naglašavale razum, napredak i individualizam, a preispitivale institucionalna verovanja, naročito Crkve.
Trojanski ratnici, rimski bogovi, Herkul u mozaiku starom 1.600 godina otkrivenom u Siriji
Sa tim iskustvom Gibon se vratio u Englesku i počeo da piše, najpre neobjavljenu istoriju Švajcarske, dok je istovremeno brinuo o bolesnom ocu i više puta bio član parlamenta. Sam je naveo da je 1772. započeo rad na svom glavnom delu Opadanje i propast Rimskog carstva. Prvi tom objavljen je 1776. godine. Tomovi II i III izašli su 1781, a poslednja tri objavljena su 1788–1789.
Gibon je možda mogao da napiše još zanimljivih dela da nije bilo lošeg zdravlja. Umro je 1794. u 56. godini. Nikada se nije oženio niti imao decu. Ipak, u mladosti se zaljubio i zaprosio ćerku jednog švajcarskog pastora, ali su brak sprečili i Gibonov otac i devojčina nevoljnost da napusti Švajcarsku. Poslednje godine života bile su mu, navodno, veoma usamljene, čak mu ni rukopis nije pravio društvo.
Vremenska linija Gibonove istorije
Gibonova istorija se često opisuje kao analiza uzroka opadanja i propasti Rimskog carstva, ali to zapravo nije sasvim tačan opis. On je napisao istoriju sveta pod vlašću ljudi koji su sebe mogli zvati rimskim carevima, obuhvativši skoro 1.500 godina istorije na 3.928 strana u prvobitnom izdanju.
Gibon počinje sa onim što je smatrao zlatnim dobom Rimskog carstva, pod vladaocima iz dinastije Antonina. Ipak, retrospektivno se osvrće sve do Oktavijana Avgusta, prvog rimskog cara. U velikoj meri je upravo Gibon odgovoran za predstavljanje doba Antonina kao vrhunca ovog carstva.
„Kada bi neko bio pozvan da odredi period u istoriji sveta u kojem je stanje ljudskog roda bilo najsrećnije i najprosperitetnije, bez oklevanja bi naveo period između smrti Domicijana i dolaska Komoda na vlast. Ogromnim prostranstvima Rimskog carstva vladala je apsolutna vlast, pod rukovodstvom vrline i mudrosti…“
Gibon opisuje carstvo od Trajana (ili Augusta) pa do smrti poslednjeg rimskog cara, Romula Augustula, što čini glavninu njegovog dela, otprilike polovinu. Međutim, carstvo je u kasnom III veku podeljeno na Zapadno i Istočno, pa njegova istorija obuhvata i vekove do pada Carigrada, tada središta Vizantijskog carstva, krajem XV veka.
Da bi obuhvatio Vizantince, Gibon mora da ispriča mnogo širu priču o pritiscima na carstvo: usponu islama, krstaškim ratovima i mongolskoj pretnji. Njegovo delo takođe obuhvata uspon Karla Velikog kao cara Svetog rimskog carstva u zapadnoj Evropi. Ta titula dodeljivana je nemačkim monarsima koji su vladali većim delom starog Zapadnog carstva, uključujući delove Italije. Karlu Velikom titulu cara dodelio je papa na Božić 800. godine, a njegovi poslednji naslednici abdicirali su 1806. godine (tako da je, zapravo, Gibonova istorija pomalo nedovršena). Iz ovoga izvodi predstavu da Evropa ulazi u mračno doba i da se potom uzdiže u renesansu. Ovo je nužno uprošćena verzija događaja, jer sebi nije ostavio mnogo prostora da pokrije čitav milenijum.
S obzirom na to da Gibonova istorija obuhvata više od hiljadu godina, od Britanije na zapadu do Azije na istoku, prilično je nategnuto nazivati je istorijom jednog „Rimskog carstva“. Ona obuhvata više različitih inkarnacija i varijanti carstava koja su tvrdila da su naslednici „izvornog“ Rimskog carstva.
Osim toga, Gibon piše široku istoriju koja obuhvata vojne taktike, verske preokrete, umetničke faze i još mnogo toga. Ne fokusira se isključivo na ono što je dovelo do opadanja i propasti ovih carstava. Ipak, Gibon je svoje delo naslovio tako jer se priklonio paradigmi po kojoj svako carstvo dostiže vrhunac moći i civilizacije, a zatim ulazi u, po njemu, gotovo neizbežan pad.
„Blagostanje je izazvalo sazrevanje načela propadanja; uzroci uništenja umnožavali su se kako se carstvo širilo; i čim bi vreme ili slučaj uklonili veštačke oslonce, to veličanstveno zdanje bi popustilo pod težinom sopstvene mase. Priča o njegovom padu je jednostavna i očigledna; umesto da se pitamo zašto je Rimsko carstvo propalo, trebalo bi da nas začudi što je uopšte opstalo tako dugo.“
Rimsko carstvo na Zapadu
Ipak, pošto je Gibon sam izabrao naslov svog dela i temu kojom se bavi u prvoj polovini, mnogi komentatori i kritičari usmeravaju pažnju upravo na njegovu analizu opadanja i pada carstva sa središtem u Rimu. Grad su u V veku dva puta opljačkala germanska plemena, a 476. godine n. e. germanski vođa Odoakar je svrgnuo poslednjeg cara u Rimu, koji je ionako bio tek puka figura. Njegova znamenja su poslata caru u Konstantinopolj, a Odoakar je postao prvi varvarski kralj Italije. Gibon ovu priču obrađuje u prvih 36 od ukupno 71 poglavlja.
Gibon pokriva uspon dinastije Antonina, komentarišući blagostanje, vojno širenje i umetničke trijumfe tog zlatnog doba (poglavlja 1–2). Zatim se vraća i prikazuje formiranje Rimskog carstva iz pepela Republike, od Avgusta do Domicijana (poglavlje 3), pre nego što počne da prikazuje ono što je smatrao početkom sunovrata Rima, počev od ludosti i ubistva Komoda, poslednjeg cara iz dinastije Antonina, kada je pretorijanska garda bukvalno prodala carsku titulu onome ko najviše plati, u godini kada se smenilo pet careva (poglavlja 4–5).
Posle Antonina nijedan car nije uspeo da im parira. Gibon opisuje dinastiju Severa, koja se već počela raspadati nakon smrti njenog osnivača, Septimija Severa. Njegov sin Karakala bio je tiranin i bratoubica. Kasnije ga je zbacio Makrin, da bi potom vlast došla u ruke sirijskih dečaka-careva, Elagabala i Aleksandra Severa (poglavlje 6). To vodi u tzv. Krizu trećeg veka (poglavlja 7–12), uz razmatranje raspada granica carstva, uključujući to da je Partija (istorijska oblast u severoistočnom Iranu, prim. prev.) postala deo persijskog Sasanidskog carstva (poglavlje 8), kao i neprekidne upade varvara iz pravca Germanije (poglavlje 9).
Zatim prelazi na uspon Dioklecijana i uspostavljanje tetrarhije (poglavlje 13), u kojoj su postojali po jedan stariji i jedan mlađi vladar za svaku polovinu carstva. Gibon decentralizaciju vlasti vidi kao jedan od ključnih razloga za propast Rima, a zatim opisuje unutrašnje sukobe koji su iz toga proistekli i uspon Konstantina Velikog (poglavlje 14).
Tu se u priču o Rimu uključuje i hrišćanstvo (poglavlje 15), a Gibon se osvrće na progone Jevreja i hrišćana u I veku i na to kako je hrišćanstvo od male sekte preraslo u veliku religiju (poglavlje 16). Opisuje osnivanje Konstantinopolja (poglavlje 17), Konstantinove naslednike (poglavlja 18–19) i jačanje hrišćanske dogmatike kroz formiranje Katoličke crkve (poglavlja 20–21).
Gibon piše o Julijanu Apostati i kratkotrajnoj obnovi paganstva (poglavlja 22–24), zatim o naporima Jovijana i Valentinijana da očuvaju vojsku i carstvo, kao i o novoj građanskoj i crkvenoj administraciji (poglavlje 25). Pominje pretnje s granica, poput Huna i Gota (poglavlje 26), i haotične borbe za vlast unutar carstva (poglavlje 27), kao i konačni pad paganstva, važne verske ličnosti poput Svetog Ambrozija i pojavu kulta svetaca i relikvija u hrišćanstvu, koji Gibon kritikuje poredeći ga sa „čistijim“ islamom (poglavlje 28).
Nakon onoga što naziva konačnom podelom Rimskog carstva na istok i zapad, pod sinovima Teodosija (poglavlje 29), Gibon se usredsređuje na dugotrajni pad Zapada: ustanak Gota, pustošenje Grčke, invaziju Italije, Germane u Galiji, varvare u Španiji, napuštanje Britanije i Vandale u Africi (poglavlja 30–33). Na Istoku opisuje crkvene borbe i uspon Atile Huna (poglavlja 34–35). Na kraju dolazi do pljačkanja Rima od strane Vandala i svrgavanja poslednjeg rimskog cara na Zapadu (poglavlje 36).
U ovom gustom i opširnom tekstu, koji su to glavni uzroci propasti Rima i njegovog carstva na Zapadu koje Gibon ističe? Ne postoji jedinstven spisak razloga, jer su oni utkani u celinu teksta i mora ih izdvojiti sam čitalac, ali među tumačima postoji priličan konsenzus oko osnovnih stavki.
Prvo, tu su spoljne pretnje – stalni talasi upada sa severa i istoka. Nekada ih Rim odbija zahvaljujući svojoj organizaciji, nekada oni pobeđuju zbog svoje ratničke prirode. Gibon priznaje važnost tih pretnji, ali dodaje da bi carstvo propalo čak i da su svi spoljašnji neprijatelji bili poraženi.
Givon Veruje da su još razornije bile su unutrašnje slabosti rimske administracije i društva. Te slabosti su međusobno povezane i jedna drugu pothranjuju. Sve počinje padom Antonina, kada carska vlast počinje da zavisi više od vojske nego od ustavnih mehanizama. Vojska postaje ta koja postavlja careve, a zauzvrat iznuđuje privilegije. To dovodi do čestih građanskih ratova, jer se generali bore za presto uz podršku svojih trupa, što stvara ogromnu nestabilnost.
Vojska je istovremeno bila neophodna i za političke igre i za odbranu prostranih granica carstva – a to je bilo skupo. Porezi su bili visoki širom carstva, a procenjuje se da je oko 60% državnih prihoda odlazilo na izdržavanje vojske. Kako je carstvo sve više gubilo teritorije, slabila je i carska blagajna.
Uz to, Gibon ukazuje i na opšti moralni pad rimskog društva, koji dovodi u vezu sa životom pod tiranijom i sa samim uspehom Rima. To je, kaže, učinilo stanovništvo razmaženim i pasivnim, odricali su se moći i odgovornosti u zamenu za „hleba i igara“ (zabavu i sve brutalnije spektakle). Tvrdio je da je to učinilo rimsko društvo slabim i „feminiziranim“, razoružavši rimsku vojsku baš onda kada je bila najpotrebnija.
Na kraju, Gibon kao važan uzrok propasti Rima navodi i prihvatanje hrišćanstva, za koje smatra da je umirilo nekada ratnički nastrojene Rimljane. Po njegovom mišljenju, najbolji ljudi koji su ranije predvodili rimske legije povukli su se u manastire, odakle su propovedali pacifizam, ali se i međusobno sukobljavali oko sitnica verske doktrine, što je dodatno unelo podele unutar carstva.
„Sveštenstvo je uspešno propovedalo doktrine strpljenja i plašljivosti; društvene vrline koje podstiču delovanje bile su obeshrabrene; poslednji tragovi vojnog duha sahranjeni su u klaustru. Velik deo javnog i privatnog bogatstva bio je posvećen prividnim zahtevima milosrđa i pobožnosti, dok je vojnička plata bila rasipana na beskorisne mase oba pola koje su se mogle pohvaliti jedino uzdržanošću i čednošću. Vera, revnost, radoznalost i još prizemnije strasti poput zlobe i ambicije raspalile su plamen teoloških frakcija, čiji su sukobi ponekad bili krvavi, a uvek nepopustljivi; pažnja careva bila je odvraćena od logora ka saborima; rimski svet bio je pritisnut novim oblikom tiranije, a progonjene sekte postale su tajni neprijatelji države.“
Da li je Gibon danas i dalje važan?
Gibon je Opadanje i propast Rimskog carstva napisao pre gotovo 300 godina, a istoriografija je od tada znatno napredovala. Dakle, slažu li se savremeni istoričari s Gibonovim tumačenjem? I da i ne.
Istoričari se slažu da je uloga rimske vojske kao „kraljotvorca“ značajno destabilizovala carstvo, jer svako ko bi obezbedio dovoljnu podršku vojske mogao je da pretenduje na vlast. To je vojsku učinilo i veoma skupom i teškom za kontrolisanje. Takođe, carstvo se širilo brzo i postalo preveliko da bi se efikasno upravljalo iz Rima, pa je bilo neophodno administrativno ga podeliti – što je ojačalo neke delove, a druge oslabilo. Kao rezultat, Zapadno Rimsko Carstvo nije izdržalo stalne napade varvara i palo je u V veku. Istočno carstvo uspelo je da preživi slične napade, jer je bilo ekonomski stabilnije, pa je imalo i jaču vojsku.
Međutim, istoričari se ne slažu s Gibonovim stavom o krivici hrišćanstva. Svako ko poznaje istoriju zna da je teško nazivati hrišćanske zajednice miroljubivim, a slični verski sukobi i kulturne promene dešavali su se i u Istočnom carstvu – koje ipak nije propalo. Stoga, iako savremeni istoričari priznaju da je hrišćanstvo duboko uticalo na život u Rimu, smatraju da je Gibon preuveličao njegovu ulogu u propasti carstva.
Uprkos toj kritici, malo je predloga za sasvim nova objašnjenja propasti Rima. Neki istoričari ukazuju na klimatske promene koje su od oko 150. godine n. e. zahvatile region i dovele do tzv. Malog ledenog doba kasne antike i seoba stanovništva. To bi moglo pomoći u objašnjenju zašto su varvarske invazije nastupile baš tada.
Drugi ukazuju na to da je carstvo, prostirući se duž ivica tropskog pojasa i obuhvatajući mrežu dobrih puteva i komunikaciju oko Sredozemnog mora, bilo idealno tlo za širenje patogena, što je dovelo do učestalih epidemija koje su podrivale život u carstvu. Poznato je da su mnoge kuge, poput Antoninijeve kuge, imale razorne posledice za Rim.
Treći kao mogući uzrok ističu trovanje olovom, budući da su Rimljani olovo masovno koristili u svakodnevnim proizvodima, uključujući i vodovodne cevi, a tragovi trovanja pronađeni su u ostacima rimskog stanovništva.
Iako su svi ovi faktori vredni razmatranja, nijedan od njih ne prevazilazi Gibonovo osnovno tumačenje o tome kako je carstvo postajalo sve nestabilnije. Dakle, da li se Gibon i dalje isplati čitati? Mnogi istoričari kažu da, jer on nudi uzbudljivo i bogato putovanje kroz antički svet, oslanjajući se na primarne izvore koje i danas koristimo. Ali, kada ga čitamo, moramo imati na umu i ono što mu nedostaje, poput arheoloških dokaza, kao i intelektualne okvire koji su oblikovali njegovo tumačenje, posebno njegovo odbacivanje autoriteta crkve i veru u filozofiju prosvetiteljstva
Izvor: Glif
