Piše: Milorad Durutović
Postoje sudbine koje se ne mogu razumjeti izvan jednog jedinog trenutka, a to nije trenutak pobjede ili poraza, nego trenutak konačnog izbora, kada čovjek bira između obraza i života. U tom svjetlu može se posmatrati i sudbina popa Mila Jovovića, učesnika Hercegovačkog ustanka i borbi u Crnogorsko-turskom ratu.
Kao istorijska ličnost, on bi vjerovatno ostao tek jedno ime u nizu ratnika svoga vremena, da se u njegovoj biografiji ne pojavljuje presudni lom: kleveta koja prethodi smrti i smrt koja tu klevetu nastoji da poništi.
Međutim, u epskoj, herojskoj kulturi taj trenutak ima svoju unutrašnju logiku, smisao koji djeluje samorazumljiv, premda nije svakom akteru epske scene dostižan. Izvan epskog poretka takav izbor može izgledati kao ludost ili fatalizam, ali u epskom ključu razotkriva se drugačija metafizika: ona koja se ostvaruje kroz živo pamćenje — kao zadužbina utemeljena u žrtvi i vrlini.
Zanimljivo je da jedan od najranijih zapisa o popu Milu, iz Srpskih ilustrovanih novina, nastaje gotovo istovremeno sa njegovom pogibijom. Taj novinski tekst donosi svjedočanstvo o jednoj ratničkoj epizodi iz odsudnih dana borbe za oslobođenje Nikšića, ali postavlja temelje i buduće heroizacije istorijske ličnosti koja će tokom XX vijeka zadobiti gotovo mitske dimenzije u narodnoj, guslarskoj, pa i popularnoj kulturi.
U tom zapisu pop Milo se opisuje kao „čovek čestiti“, „tvrda karaktera“, koji „ljubi istinu više svega na svetu“, „junak kakav je igda postojao u Crnoj Gori“. Već tu se vidi kako zapis počinje da funkcioniše kao model epske kulture. Junak, naime, ne stasava tek u pjesmi, on nastaje u prvom pokušaju da se njegov čin objasni, a, potom, kroz pjesmu sačuva i zaodjene u ruho uzvišenog stila i jezika.
Autor tog davnog zapisa sugeriše da je pop Milo oklevetan, ali iz izvjesnog opreza ne ulazi u šire okolnosti. „Nije na ovom mestu“, veli hroničar, „da ju ispričam, dosta je [reći] da je junački pop hteo oprati čast svoju i to krvlju svojom“. Čini se da upravo ta uzdržanost nagovještava strukturu koja će kasnije biti epski razrađena. Istovremeno, ona učvršćuje ono što će docnije postati gotovo opšte mjesto: da kleveta dolazi iz kruga bliskog tadašnjem crnogorskom dvoru.
Prema narodnom pamćenju i kasnijim zapisima, Jovović biva lišen povjerenja u trenutku kada učestvuje u ključnim vojnim operacijama. Taj gubitak časti nije samo lična nepravda; on postaje situacija u kojoj se junak dovodi u pitanje pred zajednicom kojoj pripada, a tu zapravo počinje i njegova konačna drama.
U epskom svijetu, junak ne vodi samo jednu borbu. On je, poput Banovića Strahinje, uvijek u dvostrukom megdanu: ratničkom i etičkom. Jedan se odvija protiv neprijatelja, drugi pred sudom zajednice i njenim očekivanjima, pri čemu je ovaj drugi često teži, jer zahtijeva uz hrabrost i potvrdu moralne vrijednosti. Stoga kleveta u ovom kontekstu nije slučajan događaj, prije djeluje kao nužna etapa. To je trenutak u kojem zajednica gubi sposobnost da prepozna vlastitu mjeru, a junak biva gurnut u prostor u kojem jedini način da poništi klevetu ostaje žrtvovanje vlastitog života.
Pop Milo Jovović upravo u takvoj situaciji donosi svoju odluku. njegov odlazak u sigurnu smrt nije vojnički potez u užem smislu, niti čin očaja. To je čin krajnje dosljednosti, to je spremnost da se položi posljednji dokaz da je obraz preči od života.
U tom epskom smislu, kleveta i smrt čine jedinstvenu cjelinu: prva otvara ranu, druga je zatvara, ali ne iscjeljenjem — kao smrt mučenika, već potvrdom — kao smrt vitezova. U kasnijoj epskoj obradi taj obrazac postaje još jasniji. Pjesma ne briše klevetu; naprotiv, zadržava je kao ključni element epske drame. Bez nje ne bi bilo potrebe za krajnjim dokazom. Junak nije onaj koji prosto strada. Junak je onaj koji prethodno izrečenu sumnju razrješava onim najvrednijim što ima, a u epskoj aksiologiji to nije život, to je obraz.
Pop Milo Jovović jeste istorijska ličnost koja je heroizovana, ali i figura kroz koju se jasno vidi prelazak istorije u ep i narodno pamćenje. Zajednica ne pamti samo čin; pamti i klevetu iz koje je taj čin proizišao. U tome leži njena potreba za pravdom: da se pamti i jedno i drugo. Bez toga zajednica bi izgubila i svoje junake i sopstvenu mjeru.
Izvor: RTNK
