Piše: Marko Vujačić
U ljeto 1877. godine crnogorski i hercegovački bataljoni držali su turski Nikšić u opsadi. Knjaz Nikola, glavni starješina vojske, gledao je da nađe zgodnu priliku da se poveže sa starosjediocima Srbima u Nikšiću, kako bi mu doturali glasove o Turcima, broju vojske i drugome. Za cijelo vrijeme opsade, koja je prilično trajala, niko iz Nikšića ne nađe kuraži u sebi da pređe na stranu crnogorsku, sem žene Gospave Stanišine Macanović.
Ona je donijela glavu popa Mila Jovovića i izvještaj o broju Turaka i namjerama njihovim. A evo kako je to bilo.
Pop Milo Jovović, harambaša crnogorski i hercegovački, iz Markovine ispod Garča, pri opsadi Nikšića bio je starješina jednog crnogorskog odreda koji je grad napadao sa zapadne strane. Jednom prilikom došao je knjaz u odred popa Mila, u Kočane, kod kule Lekovića i rekao:
− Pope Milo, ni vodo ni vino! Više nijesi glavar.
Po svoj prilici do ovog je došlo rabotom vojvode Petra Vukotića, koji se slabo držao s popom Milom. Ove riječi knjaževe pogode u srce popa Mila, koji je bio poznat kao lični junak i čestiti čovjek. Dohvatio je gusle i zapjevao pjesmu:
A tako me Ćetna ne rodila,
No kobila kao vranca moga,
Sjutra rano oću poraniti,
Na Rastoke vodu pregaziti
I na Nikšić tvrdi udariti,
Mušovića zvati na megdana,
Pa što bog da i sreća junačka
Onda se lijepo obukao, pripasao sablju i stavio dvije ledenice za pojas, pojahao konja i preko Zete vode banuo pred turski vojni stan, zvani „ambar“.
− Ja sam pop Milo Jovović iz Markovine – zavikao je turskoj straži, koji sam vam dosta zuluma počinio, turskijeh glava se nasjekao i mnoge bule u crno zavio. Došao sam da zovem kapetana Mujagu Mušovića da mi na megdan izađe. Recite mu da ga čekam, a sa mnom nema niko do boga istinoga.
Kapetan Mušović, da bi se bolje uvjerio je li ovo baš pop Milo, pozvao ga je da se primakne. Tada je pripucalo nekoliko pušaka i pop Milo pao je smrtno pogođen. Utoliko pritrče Turci, posijeku mu glavu, a trup odvuku u jedan potok. Odmah se čulo za ovu pogibiju i u svoj crnogorskoj i hercego vačkoj vojsci zavladala je žalost. Knjaz je rekao:
− Nije te ubio Mušović, no zli i pakosni Crnogorci.
Nije prošlo ni tri dana od ovog, a straža javi knjazu da su uhvatili jednu ženu koja lično njemu nešto nosi. Privedu mu je a ona se kaže da je Gospava Stanišina i preda knjazu lijepu glavu popa Mila, začešljatu i umivenu, obavijenu čistim bijelim platnom. I onda ispriča da služi kod kapetana Mušovića i da nije mogla podnijeti kako seire nikšićki građani oko nabjene na „tablji“ glave popa Mila. Iskrala se noću vješto iz „hara“ Mušovića, ispentrala na bedem gradski, i kroz busije i šančeve priješla vrletne Studenačke Glavice i donijela glavu popa Mila Jovovića.
− A evo ti i ovo, gospodare – reče Gospava i pruži mu list hartije na kojemu su bili tačni podaci o broju Turaka i njihovim namjerama.
− To ti je poslao pop Popović Ćuk. Pošto knjaz pročita, pogleda je i reče:
− Gospava, ti si prvi vjesnik iz obiranog nikšića. Ajde doma, pa kad osvojimo grad, traži da ti dam šta god oćeš.
Mjesec dana poslije ovog Nikšić tvrdi i krvavi isturio je bijeli barjak u znak predaje. Veselju kraja nije bilo – Crna Gora i Hercegovina hvatale su se u zagrljaj slobode. Knjaz Nikola odmah naredi Jevtu Miletinu da mu skupi sve starosjedioce Srbe iz grada i dovede ih preda nj. Ovi su došli hitro, smjerni i pokunjeni, držeći u rukama nove crnogorske kape mjesto turskih fesova.
− Vi ste oni, što Srbi nijeste – zaviče knjaz.
Za tri mjeseca opsade niko ne doturi glas, niko kod nas ne pređe. A sad ste kape crnogorske pokrojili. − Mujaga Adžajliću, skini im te kape i fesove metni, nek se zna ko su i kakvi su.
− A ti, Gospava – nastavi knjaz – traži što oćeš, samo ne da budeš knjeginja.
− E, kad si mi dao da biram, svijetli gospodare – reče ona, molim te da ovijem jadovima skineš fesove i vratiš kape crnogorske. Knjaz nemade kud i ponovo naredi Muju Adžajliću da starosje diocima makne fesove i da kape.
− Ajte kući, reče, i odsad pripadate bataljonu Gospave Stanišine. Gospodar je Gospavi darovao kuću, petnaest rala zemlje i odre dio da do smrti prima tri napoleona godišnje.
Živjela je devedeset godina
Izvor: Marko Vujačić, Znamenite Crnogorke. Drugo dopunjeno izdanje. NB „Radosav Ljumović“: Podgorica, 2025.
