Piše: Đorđe Matić
Rimovao je – „Brione“ i „sobe i salone“, „pune pansione“ i „male avione“, sparivao muziku „kao što je mađarska“ s obalom što je „kao jadranska“, rakiju „kao što je čačanska“ s „čaršijom (!) kao što je makarska“; „Kopaonik“ i „kiseonik“, djevojku što je „lepa kao slika/našeg druga predsednika“.
U nekadašnjoj zemlji, na onoj velikoj i danas teško shvatljivo koliko raznovrsnoj muzičkoj sceni, neki popularni bendovi nisu dobacivali svuda. Za to postoje kompleksni razlozi, neki lakše, neki teže objašnjivi, ali je tako bilo. Naročito je zapad zemlje bio „problematičan“ –Zagreb je, recimo, posebno bio, hoćemo li tako reći, izbirljiv i odbijao dosta grupa koje su inače drugdje kao od šale punile velike prostore.
Na primjer, pulsko Atomsko sklonište na vrhuncu snage i slave ni jedan jedini put nije u Zagrebu prodalo dvoranu makar srednje veličine, dok je u Beogradu nekoliko puta punilo tašmajdanski stadion i sportske hale po čitavoj Bosni i Hercegovini, godinama i s lakoćom. Nepravedna strana ove zadatosti jest da ponekad nije bilo sluha ni za bendove koji su zaslužili bolje. Niška Galija tako, imala je, uza neke nespretnosti, nekoliko upravo čarobnih pjesama, od početaka, tamo kasnih sedamdesetih. Muzički bez sumnje, ali i tekstualno. Kad na to pomislim, uvijek mi pred oči dođe izraz lica prijatelja, inače vrhunskog muzičara koji nije obraćao pažnju na tekstove, kako dirnut ponavlja stih iz „Burne pijane noći“ – „…kad bih voleo više/kad bih plakao tiše/ svoj vek. Dakle, „vek“ se može i plakati, kako je tadašnji tekstopisac benda Peca Milosavljević divno pretvorio neprelazni glagol u prelazni, a sve otpjevano krhkim tonom njegovoga brata Neše, možda najtoplijeg glasa naše scene. Bilo je tu kroz godine zadivljujućih rješenja i mnogo plemenitog patosa, tek pokoja nedosljednost i nezgrapnost, svim snobovima unatoč.
Onda je Galija krajem osamdesetih dobila drugog tekstopisca. To se odmah primijetilo. I dalje nisu bili popularni na zapadu zemlje, ali tko je htio oslušnuti mogao je naći po prvi put i gomilu iznad svega duhovitih rješenja u tekstovima. Mogao je primijetiti i vješto sročenu poetičnost kakve je ranije malo bilo kod Galije. Sve je dolazilo od istog čovjeka, vjerojatno jedinog tekstopisca koji je radio samo za jedan bend – jedini bend koji je imao gotovo ekskluzivnog „kućnog liričara“. Zvao se neobično, bar za mene tada: Radoman Kanjevac.
Čovjek neobičnog imena i prezimena rimovao je isto tako neobično – „Brione“ i „sobe i salone“, „pune pansione“ i „male avione“, igrao se naslovima klasika kojima je mijenjao značenje jer ih je sad pjevao rokenrol bend – „Na Drini ćuprija“, „Orlovi rano lete“, Šantićevu „Mi znamo sudbu“ sparivao je s „gde cveta limun žut“, muziku „kao što je mađarska“ s obalom što je „kao jadranska“, rakiju „kao što je čačanska“ s „čaršijom (!) kao što je makarska“; „Kopaonik“ i „kiseonik“, djevojku što je „lepa kao slika/našeg druga predsednika“ – ovako se igrao, humorno, blago i ironično. Nikad s podsmijehom. Imao je i drugu stranu: liričnu, osjetljivu, neočekivanih slika, ambivalentnu. Čak i oni koji nisu htjeli priznati, sjećam se kako su bili ganuti (ili makar iznervirani) baladom u kojoj Neša preko jedne jedine akustične gitare i jednostavnog arpeđa otvara tiho: „da li si spavala, da li si sanjala – kako se ruši Avala“. Kako čudno je to bilo. I kad smo kod spomenutog nerviranja, nama odavde tako pripadajućeg, s time i nastavka u istoj pjesmi kad pjesnik spaja moderni rječnik i delikatno lirsko: „da li te nervira/kad ti iz svemira/pošaljem leptira“, s onim „ruskim“ tonusom i atmosferom pjesme tako beogradske, u kojoj ni autor ni izvođači nisu iz Beograda, pjesme što je zbunjivala mnoge. Je li autor bio ozbiljan i ne sasvim svjestan svoje lirike, ili jest, pa se šalio, ili sve to zajedno? U pjesmi „Stare trube“ dolazio je odgovor, jedna tiha lirika, skoro tjeskobna, slaboga svjetla iz tame, čkiljava kao napukla ulična sijalica na banderi malog grada, žutog sjaja kao mjed pleh-bande.
Ali upravo iz istog izvora i snažna, bolna, i sigurna u to što jest, koliko joj god, kao i njenom tvorcu, budućnost bila nesigurna: „Stare trube/kad zatrube/Kad me đavo odnese.//Budi hrabra, stisni zube,/nek te pesma ponese…“. Silno je to potresno bilo, oblikovano tonom Nešinim koji je ispjevavao melodiju koju su u nizu pratili instrumenti: „Od oluje, do oluje – šta je tu je…“, išao je nastavak, zaključujući imperativom – „ne plači“.
Malo poslije tih stihova, pjesama i albuma krenuo je ovaj naš kolektivni udes, svih odreda, koga više koga manje. Nestali su za duga vremena i Galija, i ime Radomana Kanjevca.
Tu ide veliki vremenski skok, odnosno, naratološki rečeno, analepsa u pripovijedanju. Skoro trideset godina kasnije, nakon tek poneke lijepe i hiljadu neshvatljivih i strašnih stvari, mučnih iskustava s ponekim trenom milosti i dobra, desio mi se susret i upoznavanje s davnim tekstopiscem Galije i u međuvremenu sjajnim pjesnikom, autorom takozvane čiste poezije. I počelo je jedno duboko i neuporedivo prijateljstvo. Razvijalo se sporo, polako, oprezno s njegove strane. Kanjevac, kako ga je većina zvala, ovako, prezimenom, kao istinsko dijete svoga kraja, tipično gorštački, sjenički uzdržan nije se otvarao lako prema ljudima. Poučen od najranijeg djetinjstva teškim izazovima, bijen historijskim i ličnim nesrećama, dugim uspinjanjem od osnovne egzistencije ka uspjehu, i obilježen najgorom tragedijom koju živ čovjek može da iskusi, postavljao bi različite probe i „testove“. Pod uvjetom to jest da mu se netko uopće ljudski i dopadne iz prve.
Ali kad bi se otvorio i ponudio svoje prijateljstvo, morao bih se sjetiti još nekoga tko je umio biti tako topao, znao pokazati drugarsku naklonost takvom širinom. A ne bih se mogao sjetiti nikoga tko je znao ljepše govoriti o nečijem pisanju, kad bi mu se stvarno dopalo. Tako me jednom doslovno rasplakao na sceni, dok mi je predstavljao knjigu, samo za tu priliku napisanim esejom koji je pročitao sporo, prigušenim glasom, gotovo kao da je i sam zagrcnut. Kao i svi emotivno uzdržani ljudi, kad bi pokazao osjećaje mogao je njima oboriti čovjeka.
Devetoga novembra umro je Radoman, umro je naš Kanjevac. Po svom karakteru i još jednom na tragu vlastite gorštačke, pešterske uzdržanosti, nikome nije govorio o vlastitoj bolesti i muci. I kad ga je odnijelo, odjednom i bez oprosta, pao je u tišini, kao najveći hrast u šumi koja nam je blizu, ali je ne vidimo. Sjetio sam se u ovim danima žalovanja kako sam se veselio njegovoj posljednjoj knjizi, proznoj, velikim dijelom autobiografskoj, fragmenata opet ironično naslovljenih „Prodavnica magle“, veselio im se kao izrazu piščeve i ljudske zrelosti. Sad vidim da se kroz knjigu zapravo opraštao, da je dovršavao krug života. Malo je recentnih knjiga pak iz kojih se može izvući toliko citata nadahnutih, mudrih i preciznih, kao iz Kanjevčeve posljednje knjige.
No, ovih dana, kad nam se dešava sve ovo oko nas, i ponovno čitajući „Prodavnicu“, izdvojio mi se fragment. Kanjevac, veliki putnik, piše na jednom mjestu: „Na Iosu i Lovćenu nema ništa osim grobova. Homerovog i Njegoševog“.
Sad kad se svaki lešinar ostrvljuje i kad svaka hijena cerekajući se hoće da nam zgadi mjesta u koja i dalje gledamo kad nam se smrači ovđe, reći ću onda preispitivanjem:
„U Beogradu nema ničega osim grobova. Vukovog i Kanjevčevog.“
Vječnaja pamjat.
Izvor: P-Portal
