Piše: Nebojša Popović
28. maja 1908. godine, Arnold Vilson, poručnik britanske vojske poslao je u domovinu šifrovani telegram koji je jednostavno glasio: „Vidi Psalam 104, stih 15, drugu rečenicu“. U tom psalamskom stihu – „lice se svijetli od ulja“. Vilson je bio poručnik za obezbjeđenje nalazišta nafte u Iranu. Nakon godina bezuspješnog traganja, i gotovo na izmaku snaga, finansija i strpljenja, Britancima se konačno posrećilo da pronađu ogromno nalazište crnog zlata.
Vizantijski autori kasnog srednjeg vijeka redovno su pisali o razornoj moći „medijanske vatre“ – materije napravljene od petroleja, za koju su mislili da mora poticati od naslaga nastalih površinskim curenjem u sjevernoj Persiji… Početak 20. vijeka je bio vrijeme kada se vjerovalo da je nafta resurs budućnosti. Tako je ostalo do danas.
Otkriće nafte i reperkusije koje ono sobom nosi preoblikovalo je kako istoriju svijeta tako i Irana. Iz šezdesetogodišnje koncesije koju su Britanci dobili početkom 20. stoljeća da traže prirodni gas i naftu, nastala je Anglo-persijska naftna kompanija, koja će se nakon nekog vremena prozvati Britiš petroleum. Čitav posao ubrzo je prezrela Vlada njenog visočanstva. Britanci i Iranci, međutim, nisu imali mnogo toga zajedničkog. Kulturni jaz je bi očigledan.
Nebojša Popović: EU dočekala sudbinu kakvu je namijenila Crnoj Gori
Na to treba dodati otvoreni prezir koji su Britanci gajili prema Irancima. Britanski ambasador u Teheranu Persijance je nazivao „smrdljivcima“ i „podmuklim divljacima“. Slično je bilo i u ostalim protektoratima na Bliskom istoku, pa je njegov kolega u Iraku tražio čak da se ruše kuće samo kako bi „proširio baštu britanske ambasade“…
Da stvar bude gora, Iranci su glede eksploatacije nafte imali dojam da se na njihovom tlu razvija industrija u kojoj oni uopšte ne učestvuju. Poenta nije bila toliko u novcu koliko se ta stara civilizacija osjećala otuđenom i poniženom.
Kao jedan od proizvoda sve dubljeg nepovjerenja prema Britancima, vremenom se na čelu Irana pojavio Mohamed Mosadik. Jedan britanski diplomata prezrivo ga je opisivao da „prilično liči na konja za vuču i nagluv je, pa sluša napetog ali inače potpuno bezizražajnog lica“. Te da „uvijek prilazu sagovorniku na petnaest santimetara i lako miriše na opijum“… Isti posmatrač je primijetio da na Mosadika „argumenti nemaju uticaja“…
U svojoj bahatosti i oholosti Britanci su ga teško potcijenili. Iako su ga se na posletku otarasili, Mosadik je ostao duhovni otac brojnih naslednika širom Bliskog istoka. Nešto slično tome vidimo i danas. Čini se da je potcjenjivanje drugih osobina koja ide uz imperiju. No, u slučaju Irana ni bolji uslovi oko raspodjela prihoda na prodaju nafte nisu mnogo značili. Nikakav novac ne može da nadoknadi gubitak dostojanstva, a Mosadik je samo govorio ono što su Iranci instinktivno osjećali – da je nepravedno da taj narod nema gotovo nikakve koristi od blaga koje leži ispod zemlje njihovih otaca.
Ubrzo je rasna mržnja između Britanaca i Persijanaca eksplodirala, a priliku da popune vakum u Iranu vješto su iskoristili Amerikanci, pa je umjesto Bi-Bi-Sija u tu zemlju 1949. stigao „Glas Amerike“… Stanovništvo Irana je moralo da prođe i tu lekciju o „demokratiji“ i „slobodnom svijetu“…
Suec i Ormus – ključevi za kontrolu svijeta
Elem, Britanska imperija je za samo četiri decenije tokom 20. vijeka od gospodarice planete postala drugorazredna sila sa kapom u ispruženoj ruci. Dva ključna smrtonosna udarca za carstvo bila su oduzimanje naftnih polja Irana spregnutim sa Ormuskim moreuzom i gubitak kontrole Sueckog kanala. Henri Kisindžer neće slučajno Suecku krizu opisati kao preloman događaj koji je označio kraj evropskih sila kao bitnih i velikih.
Ali prethodno takođe valja ukazati da je osim Irana kao možda najvažnije tačke na Putu svile, upravo Palestina bila označena kao strateška teritorija koju su Britanci smatrali kritičnom za kontrolu Sueca. Da bi to i osigurali Britanija je kroz Balfurovu deklaraciju snažno podržala stvaranje države Izrael koja će do današnjih dana ostati simbol moći i spoljašnjeg miješanja Zapada na Bliskom istoku.
Dakle kontrola nad Suecom i Ormusom bili su i ostali u središtu nove velike igre. I ako to znamo, uloga moderne države Izrael, pored svih religijsko-eshatoloških dimenzija, sa stanovišta ledene geopolitike postaje znatno manje mistična i maglovita. Sve se svodi na to ko će kontrolisati naftu i vitalne pomorske i kopnene putanje i koridore. Danas je jedina razlika što je ulogu Velike Britanije od druge polovine 20. stoljeća preuzela Amerika.
SAD su zamijenile Veliku Britaniju – ali su rasna netrpeljivost i mržnja prema zapadnjacima ostali isti, ili kako je to 1964. godine definisao ajatolah Homeini: „Neka američki predsjednik zna da je on u očima iranskog naroda najodvratniji pripadnik ljudske vrste“.
I dok sada posmatramo dramu Iranskog naroda kojem je palo u dio da se preko njegovih leđa prelama sudbina svijeta – valja se podsjetiti i na opasku američkog predsjednika Ajzenhauera koji je kazao da je sa aspekta interesa SAD „suštinski važno da se Arapi ne naljute na sve nas“.
Utoliko, ratna avantura Donalda Trampa, kako god se završio rat sa Iranom, neminovno će, između ostalog, pokrenuti i pitanje odnosa Arapa sa Amerikancima koje je direktno spregnuto uz status i sudbinu petrodolara. Otuda i tako naglašena nervoza u Vašingtonu zbog Irana i Izraela, jer je svima jasno da se položaj dominantne supersile ne samo potvrđuje već i gubi na tim ključnim dvaju tačkama planete – na Suecu i Ormusu.
