Nije postojao dan u minule tri decenije u kojem nije bilo razloga da narod ovog grada, ili da narod ove države, ne izađe na ulice ili na neki drugi način javno ne iskaže protest i nemirenje sa jednim političkim sistemom koji je uništavao svaku mogućnost zdravog kulturnog, moralnog, duhovnog, privrednog i ljudskog rasuđivanja.
Dolazili su povremeno dani od pobune i svakovrsnih protesta. Međutim, tek onda kada je došla noć po sudbinu Crne Gore najopasnija u ovom vijeku ‒ a to nije bila samo noć jednog dana, već noć jednog ostrašćenog naraštaja političara, što je, svjesno i planski, potkraj 2019. godine pripremio svoje zakonodavsto, kako bi razduhovio biće Crne Gore ‒ narod nije bio obuzet pripremanjem za doček Nove godine. Bio je budan, probuđen molitvama blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija i ostalog sveštenstva; spreman da stane u odbranu svetinja, čijom planiranom otimačinom Crna Gora umalo da je postala država bez temelja.
U tom ključnom momentu vjerujući narod Crne Gore ‒ i ne samo vjerujući već svi emancipovani, obrazovani ljudi koji znaju šta je duhovnost, koji znaju šta je religijsko osjećanje života značilo u ukupnom kulturnom iskustvu čovječanstva, te šta se u prošlosti dešavalo s narodima koji su pristajali na sopstveno razduhovljenje ‒ bio je pozvan na iskrenost, hrabrost i sabornost. U tom trojstvu, odbacivši bilo kakvo političko mentorstvo, narod prije dvije godine započinje svoj hod ka Nemanjinom gradu, i u bukvalnom i u metaforičkom smislu riječi.
Uviđajući početak sopstvene propasti; shvatajući, dakle, da postoje, ipak, ljudi ‒ i da to nije tek šaka jada ‒ koji znaju da čovjek nije isto što i Bog ‒ makar taj čovjek bio car, gospodar, predsjednik ili šta god ‒ noćni zakonodavci pokušavali su, onako kako jedino umiju, da suzavcem, batinama, prijetnjama, ucjenama zaustave litije koje su krenule iz svakog crnogorskog grada, sela i plemena.
Kada su pak i sami uvidjeli da je narod odlučan, hrabar, iskren i saboran krenuli su u drugačiju ofanzivu. Najprije su pokšavali da litije prikažu kao nekakav politički i politikanski pokret koji se samo skriva iza ikona i svijeća, pa izgubivši i takvu vrstu argumentacije, nastupili su, uz svesrdnu pomoć svojih medija, analitičara i kolumnista, da litije markiraju kao nekakav karnevalski performans. Sam režimski šef je prednjačio u pokušajima da litije predstavi kao refleks mračnog srednjeg vijeka. Ništa nije bilo od pomoći, osim što je režim pokazo da posjeduje elementarno neobrazovanje, neznanje o istoriji sopstvene zemlje, neznanje o opštoj kulturi hrišćanske Evrope.
S druge strane, litije su potvrdile da su duhovni pokret u pravom smislu riječi; da narod što je mirno (danas vrijedi reći i demokratski) hodao ulicama ovog grada i ulicama svih crnogorskih gradova, osim jednog, držeći ikone i svijeće u ruci, dokazao da zna na čemu se utemeljila, izgradila i održala ova država.
Pored svega toga, litije su potvrdile da su prvi i pravi pokret urbane kulture u crnogorskom postojanju. Tome nije doprinijelo samo masovno prisustvo omladine i mladih ljudi na litijama, već njihova ukupna intelektualna reakcija i kreativni, nenasilni odgovor na bilo kakvu mogućnost ili realizaciju represivnih mjera režima. Stotine antologijskih fotografija, knjige, pjesme, beskrajne šetnje preko pješakih prelaza, „cik-cak“ šetnje po trotoarima, šetanje čitavih porodica, iako svjesni da ima agenata, prijatelja, rođaka što ih s potsmjehom posmatraju iz udobnih kafanskih separea — samo je potvrđivalo kako je lako naći mehanizam za poštovanje ljudskih, a kako je teško, ali ipak dostižno poštovati i principe onih viših zakona, što podučavaju da je za čovjeka, da je za čovječju dušu, najzdravije i najispravnije da se ne uzdiže mimo ljudske mjere. Nauk je jasan, čovjek je najveći kada poštuje granice čovječnosti, kada ne preuzima na sebe insignije boga.
Takav nauk očekivano je mogao stići od blažnopočivšeg mitropolita i ostalog sveštenstva. No, kada se mitropolit vratio iz evropskih metropola nije došao samo da digne narod iz bezvjerja jednog vremena što je pola vijeka svetkovalo svog maršalskog boga, već je došao kao svjedok, saputnik i saučesnik najboljih intelektualnih i kulturnih epizoda Evrope iz druge polovine prošlog vijeka; došao je kao dokazani duhovnik i intelektualac da donese jednu evropejsku misao mnogo prije današnjih integracija i inkluzija za kojima hrlimo. Nije, mitropolit bio jedini duhovnih takve vrste. Slušao sam u jeku litija kao neki režimski analitičar na radiju kudi učenost naših episkopa. Ali, vidite, jedan od razloga zbog kojeg je omladina mitropolita Amfilohija prepoznala kao svog Đeda, opšteg Đeda, upravo valja tražiti u njegovoj vanserijskoj erudiciji, u njegovoj sposobnosti da klasični idiom prilagodi senzibilitetu savremenog života. Otuda nije slučajno ušao u popularnu muziku, otuda nije slučajno svaki grad bio ukrašavan muralima u njegovu čast, otuda njegova harizma nadrasta granci Crne Gore, jer biva prepoznata kao rijetka univerzalnost našeg vremena.
Milorad Durutović
