Piše: Nebojša Popović
Jedan od najprominentnijih evropskih pisaca, Mišel Uelbek, prorokovao je krajem 2025. godine da Evropu u budućnosti čeka sudbina irelevantne globalne periferije, lišene znanja, te tehnološke i druge konkurentnosti.
„Ekonomski rast širom kontinenta, dugo anemičan, sveden je na nulu. Čak je i njemački industrijski gigant propao. Dinamizam je nestao, zamijenjen bolnim zavisnostima: evropska tehnologija dolazi iz Amerike, njeni ključni minerali uz Kine. Transformacija kontinenta u oskudno igralište za turiste, sa ekonomijama usmjerenim ka usluživanju posjetilaca, više nije stvar dispeptičnih spekulacija“, kazao je Uelbek za „Njujork Tajms“.
Poenta je da, jedan od najveći evropskih pisaca i intelektualaca današnjice, u svojoj analizi Evropu već sada vidi kao nebitnu. Maltene destinaciju u koju će se dolaziti samo radi minule slave, muzeja i zamkova, restorana, te hotela i provoda.
Neki cinik bi možda rekao da – Uelbek Evropsku uniju vidi upravo poput Crne Gore – poput uslužne destinacije u koju se putuje isključivo radi čari prirode i turizma, i čiji stanovnici ne trebalo da se zaleću i da pucaju na više od toga. Elem, izgleda da će sudbinu koju je Brisel vrlo perfidno bio namijenio zemljama evropske periferije sada i sam dočekati.
Kako je Evropa postala irelevantna
A kako je Evropa zapala u takvu poziciju nije preteško odgonetnuti.
Njemačka koja je glavni ekonomski motor EU, već šestu godinu za redom ili je u recesiji ili ima rast jedva iznad nule. Ono zbog čega je ta zemlja doslovno pokrenula dva krvava svjetska rata – a to su jeftini energenti i resursi Istoka – Njemačka je tokom Hladnog rata dobila praktično na tacni, u miru, u drugoj polovini 20. vijeka gasovodima i naftovodima iz Rusije.
Nebojša Popović: Jubilej 250 godina Deklaracije o nezavisnosti (1776 -2026), kuda ide Amerika?
Međutim, to kao da nije bilo dovoljno. Sve pomenute veze su brutalno pokidane. Možda zvuči grubo, ali briselske elite kao da su i dan danas neobaviještene da je EU u energetskom smislu doslovno bijednik… Da evropski kontinent nema ključne prirodne resurse – ni gas, ni naftu, niti rijetke metale i minerale… I da zamjerati se sa Kinom, Rusijom i Globalnim Jugom zarad vazalstva prema Americi nije baš argument mudrosti.
Grenland, Kosovo i Tramp
Ovih dana u žiži javnosti je pitanje Grenlanda, ali pravo pitanje je šta je EU pobogu mogla da očekuje nakon onako mlake i poltronske reakcije na otmicu šefa venecuelanske države Madura, koju je samo par dana prije toga licemjerno aminovala. Ili da se vratimo u korijen problema – čemu je EU imala da se nada nakon otimanja Kosova od Srbije. Zar je neko mislio da takav presedan koji se 1999. dogodio na evropskom tlu neće na koncu imati svoje teške bumerange po samu Evropu. Zar Danci nisu znali da su podrškom da se Kosovo otcijepi od Srbije izgubili i svoj Grenland. Zar je neoliberalni svijet prepun cinizma i hipokrizije smatrao da ta arogancija nikada neće doći na naplatu.
Kako god da se krene – Ova drama je počela na Kosovu, kako bi rekao Andrić.
Sve što je nakon toga uslijedilo, a broj zemalja i naroda koje su u međuvremenu stradale uz asistenciju istih tih Evropljana nije zanemarljiv, pa se i pojava Trampa utoliko mora posmatrati kao logičan ishod, praktično zakonomjernost. Jer međunarodno pravo je zaista imalo kada da se brani, pa se nameće pitanje – gospodo Evropljani, da nije malo sada kasno za odbranu Grenlanda?
Elem, kako god bilo, naročito je cinična okolnost da u trenutku kada se Crna Gora slavodobitno sprema da postane članica EU, ta ista EU se sve više pretvara u Crnu Goru. Zaista Bogom danu, egzotičnu destinaciju, ali koja je zakasnila da uhvati korak sa konkurentima i vodećim svjetskim tokovima. A uz to je i iznutra raspolućena.
