Piše: Vuk Bačanović
„Gledajte šta će se danas dogoditi tim poremećenim ološima“, zaprijetio je Donald Tramp ljudima koji stoje na čelu jedne od najstarijih kontinuiranih civilizacija na svijetu. Iranska kultura, oblikovana kroz milenijume istorijskih slojeva – od ahemenidskih kraljeva, preko zoroastrijskih sveštenika i islamskih učenjaka, do savremenog društva – nosi duboko ukorijenjen osjećaj istorijskog trajanja. U takvim društvima politički sukobi rijetko se doživljavaju kao puka dnevna politika; oni se smještaju u mnogo duži civilizacijski tok. Zato Iran često reaguje drugačije nego što to očekuju imperije navikle na kratko pamćenje. Društvo koje sebe razumije kao proizvod dugog istorijskog kontinuiteta lakše podnosi spoljne pritiske, pa i otvoreno ponižavanje – jer i takve trenutke ugrađuje u širi narativ sopstvenog opstanka.
To me je navelo da razmislim zbog čega ljudi u Bosni i Hercegovini i šire u Crnoj Gori i Srbiji nisu bili dovoljno zreli da i sami izgrade takvu artikulaciju svojih civilizacijskih obrazaca.
Nedavno sam – ko zna koji put – naišao na primjedbu jednog bošnjačkog intelektualca, a zatim i čuo slično mišljenje jednog uglednog pripadnika uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini: da je postojanje ulice Miloša Obilića u Sarajevu, prije rata 1992–1995, bilo neprimjereno. Ne samo zato što se ta ulica nalazila u samom srcu Baščaršije, već i zato što, kako se tvrdi, Miloš Obilić – za razliku od Safvet-bega Bašagića, po kome se danas zove ulica koja se uzdiže uz Kovače – „nema nikakve veze sa Sarajevom“. U toj opasci, koja naizgled govori tek o imenu jedne ulice, zapravo se ogleda jedan širi i nažalost još uvijek dominantan pogled na grad Sarajevo: na pitanje ko u njegovoj prošlosti ima pravo na mjesto, a ko se iz nje može lako izbrisati.
Čudno je, međutim, to poimanje „nemanja veze sa Sarajevom“, koje je nakon rata 1992–1995. postalo dio javnog govora u gradu i Kantonu Sarajevo. Ako se, makar na trenutak, odmaknemo od ratnih trauma koje su neminovno oblikovale poslijeratnu percepciju prošlosti, teško je naći ozbiljan istorijski argument koji bi Miloša Obilića predstavio kao nešto tuđe sarajevskoj kulturnoj topografiji. Ne samo zato što kulturni heroj jedne zajednice bez koje bi istorija sarajevske urbane kulture bila nezamisliva teško može biti proglašen „nesarajevskim“. I ne samo zato što istorijski izvori prilično jasno pokazuju da je oko Stare sarajevske pravoslavne crkve Svetih arhanđela Mihaila i Gavrila postojala stara Varoš, odnosno Gornja Varoš, sa većinskim pravoslavnim stanovništvom (taife Sirf iz ranih osmanskih kanun-nama) koje sebe u sačuvanoj međusobnoj prepisci iz prve polovine 18. vijeka naziva „narodom slavenosrpskim“, dok se u osmanskim dokumentima iz istog vremena pojavljuje kao „srpsko-pravoslavna raja“. Već i zato što je postojanje ulice Miloša Obilića u Sarajevu imalo onoliko smisla koliko i ulica ili spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću. Ne samo zbog dobro poznate titularne odrednice „kralj Srba“, o čijem se komplikovanom značenju i dalje vode istoriografske rasprave, nego i zato što je prvi krunisani vladar dinastije Kotromanića pripadao istom istorijskom horizontu i političkoj koaliciji iz koje potiče i kosovski mit o Obiliću. Uostalom, vremenski najbliži izvještaj o pogibiji sultana Murata na Kosovu 1389. godine potiče upravo iz Tvrtkove prepiske sa firentinskim vlastima, koje mu 20. oktobra iste godine čestitaju pobjedu.
„Blagoslovene su, doista presrećne, ruke one dvanaestorice vjernih velikaša koji, prokrčivši sebi put kroz neprijateljske redove oštricom mača i probivši obruč oko logora opasan okovanim kamilama, junački dopriješe do samog šatora Amuratova. A među njima je najsrećniji onaj koji tog silnog vojskovođu obori i usmrti, probovši mu grlo i utrobu mačem, te tako položi na zemlju neprijatelja koji se uznosio nad tolikim narodima.“
Tim riječima su firentinske vlasti 20. oktobra 1389. godine odgovorile na izvještaj bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića o ishodu Kosovske bitke. U njemu se, očigledno, već nalazila priča o grupi plemića koji su se probili do sultanovog šatora i usmrtili Murata, pri čemu se naročito istakao jedan od njih, onaj koji će u kasnijem legendarijumu postati poznat kao Miloš. Sam Tvrtkov izvještaj nije sačuvan, ali istoriografija pretpostavlja da je po duhu i tonu bio blizak pismu koje je nešto ranije, 1. avgusta iste godine, uputio Trogiranima.
„Naime, pobijedili smo Murata, toga oholog sina i slugu satane, podlog neprijatelja imena Hristova i čitavog ljudskog roda. Kada je, dvadesetog dana nedavno proteklog mjeseca juna, otpočeo boj, uz blagodatnu pomoć desnice Božje izvojevali smo potpunu pobjedu: neprijatelja smo oborili i pokosili, te ih na tlo položili mrtve, dok je, hvala Svevišnjem, samo nekolicina među njima izbjegla pogibiju. Istina je da je i s naše strane bilo poginulih, ali njihov broj nije velik.“
I ne samo zbog toga, odnosno zbog prilično labave argumentacije da Obiliću nije mjesto na Baščaršiji jer ime ulice navodno vrijeđa osjećanja većinskog muslimanskog stanovništva Starog Grada, baš kao da je Tvrtkov govor o „slugi sotone“ izrazito blagonaklon islamskoj eshatologiji. Jer izvori iz XIX vijeka pokazuju da lik Miloša Obilića nije bio stran ni narodnim predanjima bosanskih muslimana. Matija Mažuranić je u svom putopisu Pogled u Bosnu iz 1842. godine zabilježio jednu takvu priču, u kojoj se kosovski junak pojavljuje kao gotovo džinsko (demonsko), nadljudski snažno biće bošnjačke narodne mašte:
Vuk Bačanović: Zbog čega Srbi moraju biti najbolji Crnogorci i Bosanci?
„…a osobite snage je bio Miloš Obilić, koji se zakleo da će stati nogom za vrat caru na Kosovu i založiti ga slaninom. I doista, efendum benum, on uzjaše na konja pa pođe na Kosovo; sva mu je vojska morala dati put i on uđe pod carev čador. Kad uđe pod čador, on odmah rasporѝ cara nožem. Sad je on, efendum, zaboravio što je kazao, da će cara založiti slaninom, nego je povadio sablju pa stao sam sobom razgonjiti svu carevu vojsku. On je tu pogubio, džanum, osamdeset hiljada vojske. I kad je već došao na kraj polja, onda se sjetio da nije svoju zakletvu ispunio; te se on povrati natrag opet pod carev čador, stane mu nogom za vrat i založi ga slaninom. Dok je to Miloš izradio, nađe se nekakva baba Vlahinja, koja bješe vještica, i nauči ono još nekoliko Turaka, koji se bjegom bjahu spasili, kako će Miloša uhvatiti živa. Oni učine kako je baba kazala: oko careva čadora pobodu sva koplja naopako. Kad je Miloš, svršivši svoju zakletvu, na konju izletio ispod čadora, konj mu se probode na koplja, a Miloš pade dole. Tu dolete Turci i uhvate ga, te mu svežu ruke naopako. Miloš se tada začudio otkud tolika mudrost u Turaka. A oni mu kazaše da se nisu oni dosjetili tome, nego da ih je naučila baba. On ih samo zamoli, prije nego ga posjeku, da mu dovedu babu, samo da je vidi. A kad naši Turci, efendum benum, dovedoše babu, a Miloš dođe k njoj onako s vezanim rukama, kao da će joj nešto reći, pa se okrene k njoj plećima i uhvati je desnom rukom za nos, prstima kao kleštima; pa zamahne njom oko sebe te je preko svega Kosova baci. I premda je bila stara vještica, ipak su joj se sve kosti razmrskale i ostade onog časa mrtva. Naši, vidjevši njegovu snagu, odmah ga posjekoše, jer bi on, džanum, još i njih koga onako bacio bio.“
Posmatrano iz antropološke perspektive, legendarni lik Miloša Obilića nije samo element jedne nacionalne tradicije, već figura koja je tokom vijekova ušla i u lokalne bosansko-osmanske, odnosno bošnjačke mitološke narative. U tom smislu, on nije neki strani dodatak sarajevskoj prošlosti, već dio jednog od njenih dubljih kulturnih slojeva, nastalih u vremenu kada su različite zajednice živjele u istom urbanom prostoru i – bez ikakvog romantizovanja – dijelile priče, legende i simbole. Otud je spor oko njegovog „prava na grad“ više od rasprave o imenu jedne ulice: on otkriva način na koji pokušavamo da prošlost uredimo prema trenutnim patetičnim političkim strahovima i potrebama intelektualnih pabirčara.
Kada se prošlost tako prekraja, ona počinje da liči na nestrpljivo rastavljenu slagalicu: od ogromne i složene istorijske slike uzimaju se samo oni komadi koji odgovaraju unaprijed zadatom obrascu, dok se ostali odbacuju u maniru bezobrazne i razmažene djece. Isti mehanizam vidljiv je i na drugoj strani političkog horizonta. Dok se u jednom dijelu Sarajeva govori da Obiliću – kao uostalom ni Mladobosancima – nije mjesto na Baščaršiji, u Istočnom Sarajevu se šire gotovo ogledalne fobije – patetični islamofobi koji upozoravaju da treba bježati od džamija, od ulica nazvanih po begovima i efendijama, pa čak i od pomisli da bi nekom djetetu u školskoj knjižici lokalne osnovne škole Petar Petrović Njegoš moglo pisati „bosanski jezik“. U oba slučaja prošlost se svodi na nervoznu borbu za iščašene simbole, a složena istorija grada na karikaturu.
A upravo bi iskustvo malih naroda, koji su vijekovima živjeli pod pritiskom velikih imperijalnih centara, trebalo da nas uči nečemu suprotnom: da je svaki istorijski sloj, pa čak i onaj koji nas je razdvajao, potencijalni resurs i zalog istinskog razumijevanja koje nam je nasušno u borbi za goli opstanak. Gradovi poput Sarajeva su civilizacijski dragocijeni upravo zato što su različite zajednice u njima ostavljale svoje priče. Zato legendarni Miloš može – i mora – stajati rame uz rame sa legendarnim Mujom Hrnjicom, baš kao što su u istoj urbanoj mapi mogli postojati i Sveti Sava i Gazi-Husrev-beg. Nije slučajno što su se u jednom vremenu te ulice ukrštale: takve odluke donosili su ljudi koji su umjeli da se uzdignu iznad uskih i jednoobraznih shvatanja prirode čovjeka i da prihvate da grad priča složenu priču o sukobu iz koje trebamo i moramo naučiti i one bolne, ali najvažnije, lekcije o sebi.
Zato je ironija utoliko veća kada se sjetimo Trampove uvrede upućene Irancima. Društvo koje ima snažnu svijest o sopstvenom civilizacijskom kontinuitetu zna da i poniženje i pritisak smjesti u širi istorijski narativ. Naši politički i kvaziintelektualni karteli, naprotiv, po prirodi svojeg položaja kolonizovanih umova čine upravo suprotno: obijaju vrata ambasada, plaćaju milione lobistima i jedni druge predstavljaju svjetskom ološu kao najveću prijetnju. U tom smislu, ako se već traži odgovor na pitanje ko zaslužuje takve uvrede – Iranci koji se oslanjaju na dubinu svoje civilizacije ili naši politički i kvaziintelektualni karteli koji sopstvenu prošlost komadaju u sitne ideološke krhotine i svi oni koji i dalje nasjedaju na takve prevarantske konstrukcije – odgovor nije naročito težak.
