Piše: Oliver Janković
Priznajem, nije lako gledati. Navikao nas je Novak na nešto dužu adaptaciju za šljaku, pa samim tim i na brza ispadanja u Monte Karlu i ne baš impresivan skor u Madridu. Ali dva ispadanja u prvom kolu za redom? Uh… Neka nova realnost. Zbilja. Naročito izgubljen poen u odlučujućem, sedmom gemu drugog seta, kada srpskom asu nijesu bila dovoljna ni 3-4 čista zicera na mreži….
A ja ovo pišem samo da vas sve podsjetim da je naravno moguće i prirodno da Đoković svoji ljudskost i smrtnost projavi baš tako što ove godine, i one naredne, i više nikad, ne osvoji niti jedan trofej. Ne daj Bože neka povreda, ili nazeb, u odlučujućim trenucima preostalih šansi, I to bi bilo to.
Pa ipak, sezona 2025 je za Novaka Đokovića dugoprugaška, sa svim uračunatim postanjima, i protrčavanjima mlađih i jačih pored njega. Pretpostavljam da on to ne gubi iz vida, i da porazi na šljaci u Evropi, iako bole neće dovesti do promjene šampionskog horizonta. Jednostavno, ovo je samo malo duže adaptiranje, nešto atipičnije zalijetanje za drugi Gren slem sezone.
A na prvom je Novak stigao do polufinala. Onda je na mastersu u Majamiju igrao finale. To je dakle doba života i tačka karijere u kojoj Đoković još zna da pobjeđuje i umije sa loptom.
Na šljaci još kasni. Rolan Garos je daleko, ali vječni grad je pred nama. Tu Đoković ima mnogo pozitivniji skor i poznato kasnije paljenje na šljaci. Srpski šampion nije Bog, ali jeste sluga Gospodnji, koji će uraditi sve, da uz njegovu pomoć, demonstrira svijetu kako se granice ljubavi pomjeraju. Ka beskraju….
Mislim da je Rim pravi grad da se takvo nešto barem nagovjesti
