Piše: Vladimir Kolarić
U romanu „Drugo ime“, prvom delu „Septologije“, Jun Fose u jedan razgovor o slikarstvu i veri usputno uvodi motiv pecanja. Kad idete na pecanje nikada ne znate da li ćete nešto uloviti, ono je neizvesno „kao i sam život“, kako primećuje jedan od junaka.
Ali da biste nešto upecali, da biste uopšte mogli da stupite na polje neizvesnog, prvo morate početi da pecate. Jer neizvesnost ne postoji tamo gde nema neke delatnosti, ako ne pecate ne možete ništa upecati, to nije neizvesnost jer nedostaje i sam čin ili delatnost pecanja. Tu se onda radi i izvesnosti da ništa nećete upecati jer niste ni počeli da pecate, a u tom slučaju je govoriti o upecanom potpuno apsurdno.
Dakle, pecanje je neizvesno, ali da bi postojala neizvesnost morate imati nameru da pecate, obezbediti potrebna sredstva za to, naći pogodno mesto i dovoljno vremena, a zatim pristupiti pecanju.
Neizvesnost ostaje, mogućnost da ništa nećete upecati i dalje postoji, ali ni tu se ne radi o pukoj proizvoljnosti i kockanju. Jer, ako imate dobru opremu, ako ste iskusan i umešan pecaroš, ako umete da odaberete pravo mesto na reci, ako ste odabrali pravo doba dana, vaše šanse da završite sa ulovom su svakako veće.
Tako i u slikarstvu – nikad ne možete znati da li ćete naslikati dobru sliku, ali tu se ipak ne radi o pukoj proizvoljnosti. Znanje, umeće, trud, talenat i odgovarajuća sredstva, kao i spoljašnji uslovi, svakako utiču na mogući rezultat vašeg rada.
A kako stoji stvar sa verom?
Da li je ona puka proizvoljnost, nekakav „grom iz vedra neba“ ili nešto što jednostavno imate ili nemate, nešto svakako nekontrolisano i nepredvidljivo, pa i nešto čiju su ishodi neizvesni?
Da li, kao u pecanju ili slikarstvu, i vera ima svoj alat, talenat, znanje, spoljašnje uslove?
Podrazumeva se da barem nešto od toga ima. Počev od toga što smo ljudi, jer da smo se rodili kao puževi teško da bismo razmišljali o izvesnosti ili neizvesnosti vere, a o umetnosti i pecanju još manje. Bili bismo svakako vredna Božija stvorenja, ali čiji udeo u tvorevini teško da podrazumeva sposobnost apstraktnog mišljenja ili artikulacije i posredovanja mističnih iskustava.
Vera nije apstrakcija odvojena od našeg života
Vera takođe nije apstrakcija odvojena od našeg života, od onoga ko smo, šta smo, šta nas je i gde formiralo. Za veru kažu da je dar, ali ona je i naš odgovor na nešto, a on je ipak stvar naše slobode i izbora. Ako je vara dar, naše je da ga umnožimo ili protraćimo, ako je vera poziv i priziv, naše ja da na njega odgovorimo ili da se o njega oglušimo.
Opet se vraćamo Foseu, čiji junak kaže da je na neki način apsurdno govoriti o veri u nešto i Nekoga šta nas i Ko nas toliko nadilazi, jer vera u krajnjoj liniji računa ne neki odnos i neko znanje. Verujemo u nešto ili nekoga, računajući na to da naša vera uspostavlja ili da našom verom uspostavljamo neki odnos sa Njime.
To podrazumeva neko znanje i uverenje u to da je takav odnos uopšte moguć, što nije lako s obzirom na veličinu, tajnovitost i nedohvatnost Boga, onako kako ga zamišljamo i kako smo učeni u našoj jednobožačkoj tradiciji.
Ipak, Foseov junak, koji je slikar, veru temelji na iskustvu svetlosti koju vidi u stvarima, ljudima i bićima oko sebe, a jedini smisao umetnosti vidi upravo u pokušaju slikanja te svetlosti; sve drugo, kao što je slikanje spoljašnjeg izgleda stvari, koliko god savršeno izvedeno, čini mu se banalnim, pa čak i sramotnim. Ako se u njegovim slikama ne vidi ta nevidljiva svetlost, one mu se čine bezvredne, pa čak i štetne, onoliko koliko je štetno sve što je lažno, makar posedovalo spoljašnju lepotu i tehničko savršenstvo.
Tehnika je neophodna, ali nevidljiva svetlost joj daje smisao
Tehnika je neophodna, ali nevidljiva svetlost joj daje smisao, inače može da bude opasna. Svetlost je dakle ona „upecana riba“, u analogiji sa pecanjem, i ona je neizvesna, odnosno ne možemo znati da li će se ona pojaviti kao rezultat naših napora, ali nije sasvim ni proizvoljna, jer da bismo naslikali svetlost moramo pristupiti činu slikanja, imati sve pobrojane uslove za to, pa onda – ako se pojavi pojavi se, ako upecamo upecali smo je.
Ako ne – više sreće sledeći put, mada ne mora da znači da će ga ikada više biti. Odnosno, od nas ipak donekle zavisi da li će biti samog čina, pecanja ili slikanja, ali ne sasvim da li će biti rezultata. Ne sasvim? Ako se složimo sa tim „sasvim“, onda to znači da donekle ipak jeste do nas. Do naše vere, možda? Da li će se nevidljiva svetlost pojaviti ako nema vere, da li je ona vera sama ili njen uslov ili njen pokretač?
Još nešto kaža Foseov junak, slikar – da on uvek pokušava da naslika svoju „unutrašnju“, „ličnu“ sliku, „i ako hoću da svetlost bude u slici, da dođe slici, moram tako da radim, moram da uđem u sebe, što dublje, da bih potom izašao i ušao i sliku“.
Dakle, treba „ući u sebe“, svetlost ipak nije proizvoljnost ili (na)silnik, ona dolazi, ali ne proizvoljno i nasilno, već (i) mi imamo nekakve veze sa tim. Kakve? Verovatno molitvene i sozercateljske, udubljujući se u naš unutrašnji lik, logos, u obraz Božiji u nama, pečat stvorenosti i besmrtnosti u svakome od nas. Onda izlazimo, time osenjeni i preobraženi, tim iskustvom koje je možda vera ili iz vere proishodi ili je njen uslov. Onda pristupamo materijalu, umeću, htenju, spoljašnjim uslovima – i slikamo ili pecamo. Pa šta bude.
Izvor: Kompas
