Piše: Redakcija
Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva i stambenog fonda u Crnoj Gori (2023) desetine hiljada stanova stoji prazno ili se koristi samo povremeno. Dok jedni vide u tome znak ekonomskog rasta i investicionog optimizma, drugi se pitaju: Koga, zapravo, čekaju ti stanovi?
Posljednjih godina u Crnoj Gori, posebno na primorju, nikli su stambeni blokovi. Međutim, mnogi od tih stanova nijesu kupljeni da bi u njima neko živio, već kao investicija, često stranih državljana, sa ciljem da se izdaju tokom turističke sezone ili jednostavno čekaju rast cijene.
Tako dolazimo do paradoksa: u zemlji sa platama koje teško prate cijene kvadrata, raste broj novih stanova – ali ne i broj stanara.
Podaci pokazuju da se Crna Gora suočava sa negativnim demografskim trendovima: odlazak mladih, smanjenje nataliteta, starenje stanovništva. Sve manje je mladih porodica koje mogu da priušte kupovinu stana, čak i u manjim opštinama. Istovremeno, cijene nekretnina i zakupa u porastu su, naročito u gradovima na obali, gdje je tržište prilagođeno strancima, a ne domaćem stanovništvu.
Tako prazni stanovi, preko 70 hiljada, nijesu odraz blagostanja – već sve češće svjedoče o ne baš kontrolisanoj stambenoj politici i nedostupnosti stanovanja za građane. Posebno u primorskim opštinama, broj stanova premašuje broj stanovnika. Budva, na primjer, ima višestruko više stanova nego prijavljenih građana. Iako to kratkoročno puni budžete tokom sezone, dugoročno dovodi do urbanističke anarhije, infrastrukturnog kolapsa i gubitka socijalne kohezije.
Budući da prosječan crnogorski građanin teško da može priuštiti stan bez dugoročnog i nepovoljnog zaduživanja, ostaje otvoreno pitanje koga čekaju prazni stanovi: bogate strane investitore, turiste i kratkoročne zakupce, ili pak ostaju prazni – kao amortizacija vrijednosti u betonu. Ili pak tako čudnovata produkcija nekretnina ima neko svoje objašnjenje iz konteksta „sive zone razvoja“.
