Piše: Milorad Durutović
Ako o nečemu treba ozbiljno razmišljati, onda je to izrada priručnika o etičkoj primjeni vještačke inteligencije u nastavi.
Ako digitalne alate možemo, da ne kažem moramo prepoznati kao novu olovku ili kredu, onda je potrebno naučiti i kako se oni mogu koristiti na način koji neće osakatiti jezik, mišljenje i kognitivni razvoj.
Bilo kao lektor, bilo kao urednik, bilo kao novinar, bilo kao član žirija na raznovrsnim konkursima za radove osnovaca i srednjoškolaca – bivam zatečen količinom tekstova koji se, bez ikakve autorske samokontrole i odgovornosti, pišu po diktatu vještačke inteligencije.
Sintaksa bez viškova, afekata i patetike nije savršena sintaksa! Kreiranje opštih mjesta i suvih fraza, kao i besprekorna parcelacija ritma, te jezik političke i etičke korektnosti, neće od lošeg napraviti dobrog pisca.
Ono davnašnje zapažanje Danila Kiša da je najveća muka za pisca kako da počne i završi rečenicu ne gubi relevantnost ni u susretu sa vještačkom inteligencijom. Ona vrijedi kao pomagalo – kao digitalni lektor, urednik ili asistent – ali samo onda kada biće koje misli i osjeća ima nešto vrijedno da kaže. Misao koja nije dozrela iznutra ne može se braniti u spoljašnjem svijetu.
